Husein Tahmiščić, VIŠE I MANJE OD LJUBAVI (O pjesništvu Jovice Đurđića)

 

        Po svojim pjesničkim nastojanjima i ostvarenjima, po svojoj raspjevanosti o ljubavi, po svom tradicionalizmu, pjesnik Jovica Đurđić je u našoj aktualnoj pjesničkoj situaciji usamljen i izdvojen, pa zato i po strani od osnovnih razvojnih tendencija modernog pjevanja i mišljenja. Mnogi među nama će u toj poeziji Đurđića kao pjesnika, u njegovoj poetici, naći dovoljno povoda za svoje kritičke objekcije i prigovore, a poneki i valjan razlog za potpuno odbijanje, odnosno bezrezervno odbacivanje Đurđićeve poetičnosti i tetrijebskog pjeva. I ja ih shvatam. Oni pjevanju Đurđićevom o ljubavi, užitku i radosti pretpostavljaju udes savremenog čovjeka, postvarenje njegovih izvornih moći i tragiku svijeta u kome istrajavamo. Srećom, umjetnost riječi polaže pravo na vlastitu raznovrsnost, na neiscrpno mnoštvo pjesničkih oblika i formi. Tom raznovrsnošću kao slobodom samom umjetnost riječi ustaje protiv uniformnosti pjevanja i mišljenja. Pjesnik Jovica Đurđić je to iskonski osjetio i intuitivno spoznao. Njegovi pjesnički oblici isijavaju prema životu i svijetu čovjekovom životnu radost i svjetovnu ljubav. Čulnost Đurđićevog pjesništva podsjeća na more bez primorja, a u najsrećnijim trenucima poprima i ponešto od Epikurovog hedonizma, od njegove dijalektike života i smrti.

         Pjesnički svijet Jovice Đurđića je jedinstven, lako uočljiv i ljudski prihvatljiv. Njegova jednostavnost je ovozemaljska. Davni iskaz Rastka Petrovića o mladosti kao svojevrsnom čudu života i nepresušnoj svježini svijeta dobio je u pjesniku Jovici Đurđiću svog spontanog zagovornika. Mladost kao svojevrsno čudo života ostvaruje se u ljubavi i njenim usponima prema svjetlosti, prema čistoti, prema punini bitisanja. Mladost kao neiscrpna svježina svijeta ostvaruje se u zaljubljenosti lirskog subjekta u ženu, u poljsko cvijeće, u svjetlosne poplave mediteranskog krajolika. Traje i zgušnjava se ljubavna igra u vremenu mjerenom poljupcima. Sve čega se pjesnik dotakne, sve što usni i što mu se dogodi, prerasta u pjesme ljuvene, u mađiju gonetanja jedne moguće geografije ljubavnika. I kraja tom gonetanju nema. Rukopis lijepog i obnaženog tijela prerasta u rukopis ljuvene pjesme, a za uzvrat i pjesniku i čitaocu – ostaju u ustima ukus radosti. Lirskim doživljajima i opisima Jovice Đurđića ne manjka slikovitosti, razvijena metafora i preciznost simbola. Ovom pjesničkom svijetu, prenapučenom ovozemaljskim strastima i tjelesnim užicima, primjerena je mjera ukusa, spontanog govora i jednostavne iskrenosti. Pjesničkim svijetom Jovice Đurđića traje vladavina erosa. Jadranske obale sa svojom mladošću, sa svojim ljubavnicima i njihovim nepomućenim strastima zaposjeli su vrijeme i prostor Đurđićevog pjesništva.

         Mladost koja se ostvaruje i u ovozemaljskoj ljubavi na pješčanim plažama, u prozračnim sjenkama borova i čempresa, na vrelom stijenju, tik uz more, u vrela podneva ili pod zvjezdanim nebom, mladost koja uživa u sebi i činu samoostvarivanja, laka srca prihvata vladavinu erosa. U tim munjevitim trenucima samopotvrđivanja u drugom i sa drugim, u tim ekstatičnim stanjima ljudskih bića svijet realnosti razmiče svoje granice do nestajanja. Koliko vječnosti u tim kratkotrajnim probljescima zadovoljstva, radosti i sreće, probljescima koji su osuđeni na konačnost, na prolaznost u zbiljskom prostoru i vremenu? Nema odgovora. O zadovoljstvu, radosti i sreći nakon njihova ispunjenja kao da je još ponajbolje ćutati i ćutanjem ih braniti od znatiželjnika i ljubopitljivaca. Pjesnik Jovica Đurđić kao da je povjerovao u suprotno. On vjeruje u iskaz, u pjesničku artikulaciju riječi i govora, u moguće oblike ljubavnog pjesništva. Govoreći slikovito: pjesnik ljuvenih pjesama Bibliju svodi na sadržaj Pjesme nad pjesmama. I kao što ovozemaljski ljubavnici osjete zasićenost i sobom i drugim, tako isto i pjesma koja ih prati i pamti zapada u tromost, u sazvježđe banalnosti, u monotoniju. Omama ustupa mjesto dosadi, a ona nam gasi redom sva budna čula. Jedno romantičarsko, jedno tradicionalističko poimanje mladosti, ljubavi pjesničkog rukopisa prisutno je u poetici Jovice Đurđića. Njegove najnovije i najbolje pjesme su nas u to uvjerile. Sve ostalo je pitanje pjesničkog dara i opsega izražajnih moći ovog pjesnika.

         Pjesnici u razvoju, pjesnici u usponu, pjesnici koji polažu pravo na promjenu i preobražaj vlastite poetike, a takav pjesnik je i Jovica Đurđić, nezahvalni su sagovornici sa stanovišta tekuće kritike pjesništva. Oni su kadri da ospore i poreknu kritičko promišljanje i suđenje svojih kritičara.

         Pjesnik nije ispunjen samozadovoljstvom. Proslavljajući raspjevanim glasom ljubav i radost ljubavnika on se istovremeno opire samozadovoljstvu ispraznih ljubavnika. On sumnja. On se pita pred čudom života i tajnom čovjekova svijeta. Da li ce doteći vremena za ljubav? Da li će nas još koliko sutra biti u vremenu ljubavi? Koliko su dugovjeki zakoni po kojima eros vlada? Da li nas strah od letenja udaljava od života i privodi obećanoj smrti? Tako obična smjena godišnjih doba, tako obični otkucaji svijeta promjene, dovode u pitanje sve stvorene slike, ritmove, simbole i metafore u pjesmi koja je proslavila ljubav i koja je povjerovala u trenutke njene ovozemaljske ispunjenosti kao u vlastitu vječnost. Pjesnik Jovica Đurđić se u dosluhu sa svojim pjesničkim svijetom nadnio licem iznad ponora-vremena prolaženja, trošnosti i osipanja čovjekovog svijeta i njegovih vrijednosti. Postojane vrijednosti neumoljivije nas suočavaju sa promjenama izvan nas i u nama samima. Ljubav je postojana vrijednost. Sadašnji trenutak je jedino vrijeme ljubavnika. Onaj minuli to više nije. Da li će pridolazeći biti naš – niko pouzdano ne zna. Ta mjera ljubavnika svedena je na mjeru trenutka, a u konačnoj istanci na puku fiziku vremena koja dijeli mladost od djetinjstva, zrelost od mladosti i koja nas privodi starosti i smrti. Zato smo skloni vjerovanju kako nizovi, kako ciklusi pjesama ljuvenih Jovice Đurđića imaju svoju unutarnju dramaturgiju, logičan redoslijed slika, prizora i činova. Cikličan način Đurđićevog pjevanja i mišljenja privodi podaniku erosa carstvu tanatosa. Antologijske po vrijednosti, pjesme “Slap” i “Mir, more, san” sadrže ne samo ključeve za “brave ljubavi”, već i za potpunije razumijevanje dijalektičkog odnosa u kome stoji eros prema tanatosu. Treba isto tako spokojno primiti i činjenicu da se ova obimna zbirka pjesama ljuvenih zatvara pjesmom “Smrt”. To dijalektičko srastanje ljubavnika i smrtnika u jedno nije novo u modernom pjesništvu. Njegovo prisustvo u poeziji Jovice Đurđića je dragocjeno, jer pjesniku otvara nove puteve i nudi nešto drugačija, manje vesela i raspjevana pjesnička ishodišta.

                                            

                                                                                                    Husein TAHMIŠČIĆ