JEDNO PISMO NAKON MNOGO GODINA

ČOVJEKU KOJI JE NESVJESNO, ALI ZAUVIJEK OSTAVIO TRAG U DUŠI JEDNE SANJALICE…

Zamišljam koliko sam te “ušokirala” svojim javljanjem. I oprosti mi, molim te, što sam dala sebi slobodu da remetim tvoj mir, da budem tako impulsivna i direktna, što je, ipak, neka nova osobina moje ličnosti u odnosu na nekad čime i samu sebe iznenađujem.

To je bilo jače od mene, priznajem. Ta silna potreba da saznam bilo šta o tebi nakon tolikih godina stvorila je, eto, mogućnost da te čak čujem, pa makar naš razgovor bio konfuzan kao što je i bio (a kakav je mogao i biti s obzirom… na obzir?!). Mada bi bila zadovoljna već i time da samo čujem bilo kakvu informaciju, između ostalog ono najvažnije – da si dobro, ali bilo je suđeno da se desi kao što već jeste.

U meni kao vizuelnom tipu i danas kristalno jasne slike teku poput filma pred mojim očima, kao da je bilo juče. Ne isključujem mogućnost da intenzitet tvojih proživljavanja tada, dok je svak od nas bio zatečen “na djelu” od onog drugog (a porivi bili slični – ili mi se to samo učinilo?!), sanjajući svak od nas svoj san naslonjen na “prozor u svijet” svoje podstanarske sobice u kojim okolnostima snovi su jos jači, intezivniji. Ali, našavši kasnije u knjižari kraj glavne pošte u Rijeci (slučajno? – “malo morgen!”) na tvoju “Larisu” – ja sam jednostavno bila zatečena onim što sam otkrila čitajući je, a otkrila sam tebe. Time se klupko zanosa nastavilo uvećavati spoznavši te i kroz tvoju poeziju. To je doprinijelo stvaranju jednog mozaika poput ikone pred kojom zastajemo s nijemim divljenjem i poštovanjem, onda i danas – nepromijenjeno.

Sjećam se (istina, nisam mnogo pjesama napisala, tek onako za svoju dušu u nekim impresivnim trenucima…) svake svoje pjesme kad i kojim povodom je svaka od njih rođena. Da li se i kod tebe dešavalo isto? Baš zbog onog što mi je “leglo” naročito, hoćes li mi ikada “došapnuti” kojim povodom je nastala pjesma

“I noćas neko tiho ulazi u moju sobu”?

Možda sam neskromna, možda su moja htjenja bila i ostala veća nego što je stvarna pozadina te iste pjesme? Bez obzira da li je kako bih ja htjela ili pak nije – to je “moja” pjesma, jer sam kroz nju i sa njom htjela zauvijek zadržati u sebi (i uspjela sam u tome – hvala ti, Bože, na tom bogatstvu, jer svaki susret nas obogaćuje na svoj način i ukoliko mu se istinski predamo) nezaboravne trenutke naših svega par “susreta” preko prozora koji su više bili protkani tišinom (koja je bila govor za sebe), nego riječima, opijajući se mirom i ljepotom u kasnim ljetnim noćima (… i samo se u daljini čula pjesma od Indeksa: “Samo jedan život imama…”, tražeći odgovore na mnogobrojna pitanja upućena nebu, svojstveno našim godinama tada (ali i danas, da), ali isto tako i srodnosti duša meni otkrivenoj baš u toj potrebi za istim doživljajem – osluškujući nad otvorenim prozorima svojih podstanarskih soba što nam to nebo ima da kaže… E moj, Jovice… mladosti moja… da li nam je u međuvremenu nebo bar nešto uspjelo da kaže, pružilo odgovore i da li smo zadovoljni njima???   Tako bih s tobom da popričam… Imalo bi se o čemu, još kako, “svega” 28 godina je iza nas od tada!

Ja zaista ne znam zašto danas ovo radim, ali do sada sam definitivno shvatila da ništa u životu nije slučajno. Samo postupam po impulsima duha, a oni me vode tebi… Da te ponovo pokušam “otkriti”, da saznam u kojoj si “fazi” i da li još uvijek sanjaš, da te možda utješim, ohrabrim, podržim, a možda je to i meni potrebno. Ko zna?! Tako malo znamo. Ljudsko znanje se mjeri kao do gležnja, ako je i toliko, a iskoristivost “sivih ćelija”? Zanemarljiva! Svega 8% u odnosu na kapacitet, ako je i toliko! Jednom će nam biti sve jasnije, obećano je…

Možda ćemo jednom, u eventualnim budućim prepiskama kojima težim iz dna duše, stvoriti zajedništvo, nešto poput “Dvije kotorske priče!?!!!

Koja me to sila tjera da te pronađem ponovo… I onog mladića u zanosu od nekada i srednjovječnog gospodina od skora sa svim što mu je život sobom nanio. Ali, ipak, jednog i istog u duhu (hoću da vjerujem da je tako) jer naša unutrašnjost se ne mijenja suštinski, makar to bilo samo moje ubjeđenje. Samo se dopunjuje novim iskustvima, nekad lijepim, nekad manje lijepim, a koje život sobom nosi kao neminovnost toka stvari…

Ostajem zauvijek tvoj dužnik zbog onih par bisernih noćnih ćaskanja preko prozora, zbog zvjezdane prašine koja se pritom spustila s nebeskih visina i zauvijek nastanila u nekim zelenim predjelima mojih očiju…

Zbog tog tvog nesvjesnog dara meni – svjesno ti poklanjam nešto meni dragocijeno – otkriće Nikolaja Velimirovića (ako već do sada nisi imao priliku za to?) – njegove molitve pune topline i duha. Upravo stoga ispunilo bi me još više ako to uspijem podijeliti s tobom, ako se “proljeće” Nikolajeve poezije u prozi rascvjeta u najtananijim odajama tvoje duše na najuzvišeniji način punoćom svoje duhovnosti nesvakidašnje ljepote.

Od sada pa nadalje priželjkujem jednom bar čuti eho tvog doživljaja… knjige koju ti poklanjam i mnogo toga još…

Tvoj saputnik u lutanjima

nebeskim prostranstvima…

P.S. Pratiš li simbole? Korijen naših imena je isti – kakva koincidencija?!

P.S.2 Da li si me dobro shvatio?… Najveće umijeće u našim životima je znati voljeti i znati prihvatiti stvari onakve kakve već jesu. O tome bi se moglo pričati. Ovim ne želim da načinjem teme koje iziskuju posebne uslove da bi se o njima pričalo i koje su intimne, ali želim da naglasim kao dodatak već rečenog: Svako od nas ima svoj put i bude onako kako već može da bude. Tvoja djeca su tvoja poezija i proza, prošla, sadašnja, buduća. Tvoja djeca su i svi oni koji te vole kroz ono što si im pružio. Tvoje dijete, u krajnjoj liniji, sam i ja… Da li me razumiješ, da li ti je to jasno? Molim se Bogu da me shvatiš onako kako to sama želim… Tako bi da te zagrlim i time potvrdim ovo o čemu ti pričam, a ja bih tvoj zagrljaj doživjela kao odgovor da si shvatio sve, baš sve… I da to bude potvrda nijemog razumijevanja među nama za sve rečeno, ali jos više za sve što nije rečeno, a ne mora ni da bude, jer riječi često kvare ono što nijemim govorom možemo doživjeti, naslutiti…

Ako sam bila isuviše posesivna, nasrtljiva, indiskretna – oprosti, nije mi to bila namjera ni u ludilu i ti to znaš, osjećam…

I.