Zvonimir MAJDAK – LIPOV CVIJET

U tom naselju, koje nije bilo ni kočoperni gradić ni staro selo, nedjeljom je vladala tišina. Zimi jeziva, studena, prazna kao ravnica, a ljeti topla od smirene žute prašine. Nedjeljom, ljudi su  se bavili stvarima o kojima ne ovisi život, ali zato daju opravdanje dokolici. Tako su se upućivali na udaljene njive da vide boju usjeva kojega nisu obišli otkako su zrna bačena u zemlju. Spuštali su se sa strepnjom u vodoplavne livade čiju svilenkastu travu nerijetko zaguši mulj i povalja nabujala rijeka. Ili su vodili njima svojstven razgovor ispod nečijeg prozora, slučajno tu zaustavljeni, bez dubljeg značenja i razloga. Mnoštvo stvari pobuđivalo je njihovu pažnju nedjeljom, ali je usprkos svemu najmoćnija bila ta tišina kada se pojave i glasovi toliko razlikuju od svakodnevnog vašara. Čak i vonj naselja kao da je noću od subote na nedjelju provjetren. Mirisi su blaži, ne izazivaju grimase i podrhtavanje nosnica.

          Često su tog ljeta njih dvoje posjećivali njenog strica, župnika u naselju. Kad mu je prvi put predložila da je prati u župni dvor, solidnu jednokatnu zgradu čije se prostrane sobe nisu dale naslutiti s ulice, on je jedva pristao. Tog časa užasno ga se dojmila profesija njenog strica. Zaokupe ga različite misli, a među njima i ona koja je podvlačila razliku između njega, studenta filozofije i seoskog svećenika. Da pokažu koliko su im oprečni pogledi, dovoljno je samo da se izjasne o jabuci koja pada sa stabla: zašto pada, tko je to naredio i koji je smisao toga? Neće li ga njen stric upitati izvršava li svoje kršćanske dužnosti? Hoće li naći strpljenja da sluša poučnu lekciju jednog popa? Pokušat će razgovor, ako do njega dođe, navesti na obične stvari, što dalje od politike, filozofije i vjere. On nema namjeru da ikoga preodgaja. Šutjet će da se ne bi zaboravio i dao zavesti snažnim dokazima znanosti.

            Pokazalo se da su njegove bojazni suvišne i da dolaze zbog nepoznavanja praktičnog života. Njen je stric bio odan i revnostan božji sluga pred oltarom, u bogatom misnom ruhu, inspiriran poslanicama i parabolama evanđelista, vinom koje je pio iz kaleža, dok se u svom gospodarskom dvorištu, gdje su ga zatekli da napaja žednu kravu, nije činio nimalo uzvišen, u tajne neba upućen zamjenik samog Svevišnjeg.

            Ono što mu se najviše sviđalo kod strica, a od čega je najviše strepio, bilo je spokojno oslobađajuće ponašanje čovjeka koji se nije posvetio isključivo zamornim crkvenim obredima, već između njih čita ateistički “Gospodarski priručnik”, tovi posebnom smjesom krdo svinja, skuplja kokošja jaja po sjeniku i ispod jasala, u proljeće pretače vino, sam čisti staju, a nađe vremena za pastvu, za karmine, krštenje novorođenačadi i jedanput mjesečno za šišanje kose kod brice, Tome Janzeka u obližnjoj varoši. Nije pred njim trebalo birati riječi, križati se, prekomjerno čuditi, uzdisati bogobojazno i uopće licemjerno se ponavljati. Saslušavši poruku koju je donijela Marija, a koja se odnosila na šesto prskanje vinograda, on ih oboje pozove u kuhinju, iznese staromodni krčag pun vina i tanjur kolača s makom i jabukama. Njegova kuharica bijaše susjeda Matilda čiji je muž bio zvonar, sakupljač milodara i užigač svijeća. S tim čovjekom ne bijaše teško razgovarati. Znao je o svemu dosta, čak previše za župnika i dušobrižnika jednog tako malenog mjesta. Ostali su dugo kod njega sjedeći na drvenoj klupi u kuhinji, čija velika peć i debeli zidovi bijahu obrana od sjeverca.

            Nastavili su ga posjećivati. Njega je to očito veoma veselilo, jer mu je na vrh glave bilo slušati crvenonose crkvene tutore, koji su ga danonimice uznemiravali ni zbog čega. Trebalo je promijeniti nekoliko crijepova na krovu iznad svetog Antuna, popraviti gromobran na zvoniku, izbrisati bogohulne riječi sa zida iznad orgulja – sve pojedinosti o kojima je već pametno odlučeno ali ništa nije urađeno. A s njima dvoma on se odmarao i možda, ne priznavajući to ni samom sebi, sanjario, te utjehom o kratkotrajnom vijeku svega materijalnog odražavao dobro raspoloženje. Oni su opet brzo shvatili da tu traže i nalaze zaklon, da bježe od muke koju je donijelo ovo ljeto, intenzivnije nego ijedno do tada, sve otvorenije ističući svoje zahtjeve i sve češće gubeći prisebnost. Ležati satima ispod humka i slušati razdražene insekte, miješati svoj i tuđi znaoj, kršiti ruke i dahtati, od bijesa čupati travu pa se potom zavaravati oblacima, plavetnilom, tišinom, malom mudrošću odlaganja, oni više nisu bili sposobni, jer su neizbježna ponavljanja i u ovim umirujućim radnjama ubrzo dosizala točku ključanja.

            U nedjelju kao da se bilo najteže obuzdati.

            Sjedili su sa stricem sve dok se nije pojavio crkvenjak. Toga čovjeka bijaše lako nagovarati da zastarjelom vojničkom terminologijom raspreda o Karpatima, svom zarobljeništvu u Rusiji i povratku preko Rumunjske.

            Velečasni krene, a oni pođoše za njim. Ničim više nije pokazao da mu je stalo do njihovog društva nego do služenja večernice na koju su dolazile isključivo starice, ali je izvjesnu slabost otkrio zamolivši ih da ga pričekaju dok ne završi službu. Ostadoše sami u kuhinji. Ni jednom se nisu popeli gore na kat koji je bio sagrađen bez prave potrebe – da župni dvor bude najveća zgrad u naselju – jer nikada ovdje nije bilo više svećenika koji bi ga onda dijelili.

         – Šta ćemo gore raditi? – upita uznemirena Marija?

         – Ništa, da vidimo… – reče on i povuče je za ruku drvenim stepenicama na prvi kat.

            Zatekoše polumrak u hodniku, iako je još dosta ostalo do noći. Gore raspored bijaše drukčiji nego u prizemlju. Zaškripa daščani pod. Ustajao uzduh taložio se na jeziku kao nekakva škakljiva sluz. Otvoriše vrata prve sobe i glavu pored glave prviriše unutra. Ogromna, prazna, golih zidova, odbila ih je tako da u nju nisu ni stupili.

         – Idemo dalje – reče ona i kao da nešto želi spriječiti, uhvati ga ispod ruke.

            On prečuje to što je uzbuđenim šapatom rekla te se uputi prema slijedećim vratima. Činilo se kao da ga ništa na svijetu ne bi moglo odvratiti da ne otvara ta vrata. Žurilo mu se da učini što je naumio. Ona je poznavala tu vrstu odlučnosti, ali je vjerovala da će se zaustaviti na pola puta. Ali ono što nađoše u susjednoj sobi djelovalo je na sama čula neobičnom snagom, koja se nije dala poništiti. Velike plahte i izvezeni pokrivači za oltar visili su na užetu i plijenili svojom mističnom bjelinom koju je usavršavala misao o svetosti namjene i istodobno žudnja za oskvrnućem. A u kutu pronađose i izvor mirisa koji se vio prema njihovim nosnicama i gotovo ih obeznanio: veliku hrpu suhog lipovog cvijeta.

            Ni riječju ona se ne suprotstavi kad on povuče dolje najveću plahtu i prostre je po razgrnutom lipovom cvijetu, praveći šutke i usredotočeno najmirisaviji i najčudniji ležaj.