{"id":105,"date":"2011-12-20T11:53:53","date_gmt":"2011-12-20T11:53:53","guid":{"rendered":"https:\/\/jovicadjurdjic.com\/?p=105"},"modified":"2012-04-04T08:30:10","modified_gmt":"2012-04-04T08:30:10","slug":"visnja","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/jovicadjurdjic.com\/?p=105","title":{"rendered":"PRI\u010cE ZA DECU IZ KNJIGE \u201dSIMONINE O\u010cI\u201d"},"content":{"rendered":"

VI\u0160NJA\u00a0<\/p>\n

\u00a0<\/p>\n

Vi\u0161nja<\/span> u njenom vrtu opet se zaodjenula bijelim\u00a0 cvjetovima. Njena mi kro\u0161nja li\u010di na grudvice snijega\u00a0 koje je neko pa\u017eljivo naslagao po granama, a grane na tanke ruke koje su posegnule za ne\u010dim nevidljivim i dalekim. U topla prolje\u0107na jutra, dok prolazim njenom ulicom, uskom i malo strmom, s otvorenim pogledom na more, svaki put zastanem da se nadi\u0161em mirisa.<\/p>\n

Ki\u0161e<\/span> su \u010deste u na\u0161em gradu. \u010cim se iza U\u010dke pojave oblaci, nije daleko do prvih kapi. Strahujem za vi\u0161nju i njene cvjetove. Ako bude lijepih dana, oni \u0107e se zadr\u017eati dugo. Po\u010dnu li ki\u0161e, ove ljupke latice razlepr\u0161a\u0107e se po vrtu. Ni\u0161ta onda ne\u0107e ostati od njene ljepote.<\/p>\n

Gdje<\/span> je sada Kati? U kojem gradu, u kojoj ulici? Ima li vi\u0161nju pod prozorom i more u blizini? I da li je dje\u010daci i tamo vole kao \u0161to smo je mi voljeli i \u010deznuli za njenim osmijesima?<\/p>\n

Sve<\/span> je po\u010delo onog dana kada je u na\u0161 razred do\u0161la Kati. Kati kao sunce, Kati kao radost, Kati kao osvje\u017eenje u na\u0161im o\u010dima.<\/p>\n

Na\u0161a<\/span> razrednica je iznenada u\u0161la u u\u010dionicu. Za njom je kora\u010dala nova u\u010denica. Bilo je to lijepo iznena\u0111enje za sve nas.<\/p>\n

\u2013<\/span> Od danas imamo novu u\u010denicu \u2013 rekla je razrednica.<\/p>\n

\u2013<\/span> Zove se Kati, Kati Vegel. Vi \u0107ete joj pomo\u0107i da se \u0161to prije navikne na promjenu.<\/p>\n

\u2013<\/span> Ih, \u0161to je nalickana! \u2013 otelo se Filozofu.<\/p>\n

\u2013<\/span> Opet ti! \u2013 rekao je Cezar i pritisnuo mu nos o klupu.<\/p>\n

\u2013<\/span> Nisam htio, razrednice. Otelo mi se, \u0161ta mogu \u2013 izvinjavao se Filozof na\u0161oj razrednici, \u0161ire\u0107i svoje\u00a0 ruke i velike buljave o\u010di.<\/p>\n

\"\"<\/a>Kati<\/span> se nije naljutila. Samo se nasmije\u0161ila i pogledala prema Filozofu. Njemu su se zacrvenili u\u0161i i obrazi kao da ih je obliznuo plamen.<\/p>\n

\u2013<\/span> Moramo joj na\u0107i mjesto gdje \u0107e sjediti. Da vidimo \u2013 rekla je razrednica i po\u010dela pogledom pretra\u017eivati razred. \u2013 Evo, ovdje! Filozofe, od danas \u0107e\u0161 imati koleginicu.<\/p>\n

\u2013<\/span> Nemojte, razrednice, molim vas. Tako sam se dobro navikao na Cezara.<\/p>\n

\u2013<\/span> Naravno, sve prepisuje\u0161 od njega. Ovako \u0107e\u0161 biti i mirniji.<\/p>\n

Cezar<\/span> je oslobodio klupu i pre\u0161ao kod mene koji sam do tada sjedio sam jer mi je drugar oti\u0161ao u drugi grad. Za\u0161to tada razrednica nije Kati stavila da sjedi kod mene? Nikada to ne\u0107u znati, a toliko sam to pri\u017eeljkivao. Filozof je s dubokim naklonom pokazao Kati slobodno mjesto, na \u0161to je cijeli razred prasnuo u smijeh. Kati se opet samo blago nasmije\u0161ila, pru\u017eila ruku Filozofu i sjela na svoje novo mjesto.<\/p>\n

Sjedila<\/span> je paralelno sa mnom. Mogao sam je mirno pogledati. Bila je lijepa. Imala je svijetlu kosu spletenu u debelu pletenicu, plave o\u010di, malo pr\u0107ast nos i duge, vrlo duge i tanke prste… Okrenula\u00a0 je\u00a0 glavu prema\u00a0 meni jer je osjetila da je gledam. Morao sam brzo oboriti pogled. Ali, taj sam njen pogled zapamtio zauvijek. U njemu je, \u010dini mi se, bilo neke sjete i znati\u017eelje, a mo\u017eda i ljubavi na prvi pogled. Ili mi se samo \u010dinilo.<\/p>\n

Od<\/span> tada su po\u010deli ljubavni jadi dvanaest dje\u010daka iz na\u0161eg razreda. Ko \u0107e osvojiti srce Kati Vegel? Ko \u0107e biti taj sre\u0107nik koji \u0107e je odvesti u jedino gradsko kino i negdje u zadnjem redu \u0161aputati joj prve ljubavne rije\u010di? Ko \u0107e je dr\u017eati za ruke i voditi na more?<\/p>\n

\u2013<\/span> Ja sam je vodio na sladoled \u2013 hvalio se Stole.<\/p>\n

\u2013<\/span> La\u017ee\u0161 \u2013 prekinuo ga je \u0106ukalo. \u2013 La\u017ee\u0161. Ti si \u0161krtica, i da je pristala, ti je ne bi odveo. Sam bi smazao bure sladoleda.<\/p>\n

\u2013<\/span> Majke mi! Jeli smo sladoled ve\u0107 tri puta \u2013 kleo se Stole.<\/p>\n

\u2013<\/span> Od mene je posudila ljubavne pjesme \u2013 izjavio je Aco Bro\u0107ilo. \u2013 Podvukla je neke stihove. I to one… znate…<\/p>\n

\u2013<\/span> I ti la\u017ee\u0161 \u2013 \u0106ukalo je i dalje bio nepovjerljiv. \u2013 Ima ona knjiga koje ti ne mo\u017ee\u0161 ni zamisliti. Stari joj je kapetan vojnog broda i ima para da je obu\u010de u zlato, pa mo\u017ee da dobije \u0161to po\u017eeli… sve, ba\u0161 sve.<\/p>\n

\u2013<\/span> Pa \u0161ta, i nije ba\u0161 \u010demu. Ima krive noge \u2013 rekao je Te\u0161i\u0107.<\/p>\n

\u2013<\/span> Idiote! \u2013 proderao se Rade. \u2013 Ti si slijep.<\/p>\n

\u2013<\/span> Vidio sam je s mamom na Slatini… \u2013 javio se Ga\u0161a Klupoder. \u2013 Imala je smije\u0161an \u0161e\u0161iri\u0107 na glavi…<\/p>\n

\u2013<\/span> Ljudi, svi ste vi la\u017eljivci. Ne gleda ona nas \u2013 prekinuo ga je \u0106ukalo. \u2013 Za nju smo mi bijeda. Jednostavno to \u2013 bijeda. Evo, na primjer, pogledajte mene! Kao da sam skitnica. Ba\u0161 ona obra\u0107a pa\u017enju na ovakve.<\/p>\n

\u2013<\/span> Ne\u0107emo je pustiti drugima \u2013 odjednom \u0107e Visoki Ce. \u2013 Ona je na\u0161a Kati.<\/p>\n

\u2013<\/span> Na\u0161a, na\u0161a… \u2013 tu\u017eno ga do\u010deka Ostoja. \u2013 Ali stra\u0161no se pravi va\u017ena…\u00a0<\/p>\n

\u0106utao<\/span> sam. Kati je za mene bila oli\u010denje \u010distote i ljepote. Svaki dan je dolazila uredno po\u010de\u0161ljana i nasmije\u0161ena. Bila je pa\u017eljiva prema svima. Brzo se priviknula na novu sredinu. Otac joj je bio oficir na vojnom brodu, a majka nije radila. Vi\u0111ao sam ih kako skupa sjede u vrtu i \u010ditaju, \u0161etaju pored mora ili odlaze na U\u010dku.<\/p>\n

Trudili<\/span> smo se da nas Kati zapazi. Bilo je tu svega i sva\u010dega – ljubavnih pisama, poruka, anonimnih ceduljica, a gradski zidovi su pla\u0107ali svoj danak grafitima kojima smo ih ispisivali. Oni hrabriji skakali su sa najvi\u0161ih stijena u more, ronili, penjali se na opasne litice… \u0161ta sve nismo radili da nas Kati zapazi! Ona je za sve bila zainteresovana, svemu se divila, ponekada \u010dudila, uvijek smijala, i… ni\u0161ta. Kati Vegel je ostajala na\u0161a velika tajna, nepoznanica, zagonetka koju nismo mogli da odgonetnemo, \u010de\u017enja i inspiracija za dje\u010da\u010dke snove.<\/p>\n

\u0160ta<\/span> sam ja mogao u\u010diniti za Kati Vegel, ja siroma\u0161ni dje\u010dak lu\u010dkog radnika, skroman u svemu i nekako stidljiv i usamljen\u00a0 me\u0111u svojim drugarima. Svi su se ve\u0107 ispucali, a ja nisam imao \u0161ta da joj poka\u017eem. Uvijek sam bio \u017egoljavi mr\u0161avko. U na\u0161oj ku\u0107i, od kada znam za sebe, jede se skromno. Obla\u010dimo se uvijek kupuju\u0107i na rasprodaji. Kada do\u0111e zima, nije mi toplo. I ako imam debeli kaput ili d\u017eemper, on je za nekoliko brojeva ve\u0107i. Sve naslje\u0111ujem od starijeg brata. Kada je toplije, nemam lijepu ko\u0161ulju. Ona je uvijek isprana i blijeda. Nemam ni lijepu frizuru. Moj frizer je majka sa svojim makazama, pa kako ispadne. Nemam svoju sobu, radio, ne slu\u0161am muziku, a i u kino ne idem \u010desto. Tek kada me bez ulaznice propusti hromi Luka. Jedino \u0161ta bih joj mogao pokazati jesu moje pjesme. Niko\u00a0 za njih ne zna. Pi\u0161em najbolje sastave u\u00a0 razredu. Nastavnica ih uvijek \u010dita pred svima. Ona to tako lijepo zna. Ali \u0161ta to vrijedi – od kada je Kati do\u0161la, nismo imali pismenu vje\u017ebu. I ko zna da li bi to za nju ne\u0161to zna\u010dilo. Nemam hrabrosti ni povoda da joj, prvoj i jedinoj do sada, poka\u017eem svoje stihove. Pogotovo nemam hrabrosti da je pozovem u \u0161etnju, u kino ili svojoj ku\u0107i koja nije daleko od njene vile. I na\u0161a je ku\u0107a lijepa. Nalazi se uz samo more. Dijelimo je sa jednim kom\u0161ijom. Bilo bi lijepo dru\u017eiti se s njom u na\u0161em vrtu, pokazati joj zbirku \u0161koljki i pu\u017eeva koje sam sakupio, razgovarati o pro\u010ditanim knjigama i gledati u njene lijepe o\u010di, a mo\u017eda i pro\u010ditati pjesmu o njenim lijepim i nje\u017enim rukama.<\/p>\n

Ali<\/span>, umjesto da se iska\u017eem, ja sam se osramotio.<\/p>\n

Igrali<\/span> smo rukometnu utakmicu protiv susjedne \u0161kole. Svake godine na dan \u0161kole igra se takva utakmica. Kao najbolji strijelac bio sam zadu\u017een da pucam prema golu. Bio sam na muci. Svi su od mene o\u010dekivali da dajem golove i, uz ostale, donesem pobjedu. Na\u0161 protivnik je bio jak. Rezultat je stalno bio izjedna\u010den. Dao sam, kao i obi\u010dno, najvi\u0161e golova, ali nikako da povedemo s ve\u0107om razlikom. Na\u0161a \u0161kola ima dobar tim i najbolje navija\u010de. Navijali su uz gromoglasnu viku. Pa ipak, od svih navija\u010da ja sam vidio samo kako Kati radosno plje\u0161\u0107e rukama za svaki moj pogodak. Tr\u010dao sam, skakao, osvajao i gubio lopte, borio se i stalno vidio njeno nasmijano lice koje me bodri. \u010cinilo mi se da je to samo za mene.<\/p>\n

Da<\/span> bih se iskazao, po\u010deo sam se poigravati s protivni\u010dkim igra\u010dima. Nekoliko puta to mi je i po\u0161lo za rukom. Poveli smo. Raspolo\u017eenje na\u0161ih navija\u010da bilo je na vrhuncu. Dobio sam krila. Ona me gleda, ona mi se divi! Kona\u010dno \u0107u osvojiti njeno srce, mislio sam. Ali nisam znao mjeru. Po\u010deo sam sve vi\u0161e da potcjenjujem protivni\u010dke igra\u010de. To nije moglo pro\u0107i neka\u017enjeno. Njihova ekipa je iskoristila nekoliko mojih neuspjelih parada i primakla se na samo jedan pogodak razlike. Glasovi na\u0161ih navija\u010da postali su ti\u0161i, a protivni\u010dkih glasniji. Kada je protivnik izjedna\u010dio rezultat – mojom krivicom, osjetio sam strah. \u0160ta ako izgubimo? \u0160ta \u0107e re\u0107i Kati? Kako \u0107u joj pogledati u o\u010di?<\/p>\n

Po\u010deo<\/span> sam igrati ozbiljnije. Vi\u0161e sam dodavao lopte. Jo\u0161 uvijek sam imao vremena da na trenutak pogledam prema Kati. Stajala je na istom mjestu, uzbu\u0111ena, stisnutih ruku, bez osmijeha. Ona je bila svijetla ta\u010dka u masi koju sam vidio i \u010duo. Svi ostali bili su samo sjenke u magli.<\/p>\n

Bli\u017eio<\/span> se kraj utakmice. Rezultat je bio nerije\u0161en. Onda je protivni\u010dka ekipa povela. Sudac je u posljednjem trenutku dosudio sedmerac u na\u0161u korist. Moji su odlu\u010dili da ga ja izvedem. Nije mi to bilo drago, ali svi su znali da iz sedmerca gotovo nikada ne proma\u0161im. Zna\u010di, produ\u017eetak i mo\u017eda pobjeda u mojim rukama. Pa dobro, sada \u0107u da izvedem pravu stvar. Stao sam na crtu. \u010cekao sam da sudac da znak. On nije \u017eurio. Nisam ni ja. Golman se namje\u0161tao, ko\u010dio, strepio. Okrenuo sam se da vidim gdje je Kati. Stajala je uz samu ivicu igrali\u0161ta. Njene krupne o\u010di bile su nepomi\u010dne, ruke pritisnute uz obraze, usne poluotvorene… Osjetio sam neku neobja\u0161njivu radost, snagu i samopouzdanje. Ona me gleda! Sada \u0107e\u0161 vidjeti, Kati, \u0161ta je pravi igra\u010d! Sada \u0107e\u0161 vidjeti ko sam! Samo \u0161to nisam poletio prema golu.<\/p>\n

Nastupila<\/span> je ti\u0161ina.<\/p>\n

Zamahnuo<\/span> sam jednom, drugi put i… \u0161ta je to? Pa ja sam proma\u0161io! Je li to mogu\u0107e?! Okolo vrisak protivni\u010dkih igra\u010da. Moji drugovi stoje zbunjeni. Ne vjeruju. Polagano napu\u0161taju teren oborenih pogleda. Vidim prijekor u njihovim o\u010dima. Bijes.<\/p>\n

Odlazim<\/span> polako na klupu i sjedam. Dolazi mi da zapla\u010dem. \u0160ta sam to uradio? Kako sam mogao? Upropastio sam sve. Oborio sam glavu na koljena. \u010cujem kako se svi udaljavaju. Ostajem sam. Uskoro \u0107e po\u010deti zakuska, a kasnije zabava. \u010cujem \u0161kolski orkestar kako isprobava instrumente. Osta\u0107u ovdje. Nemam volje da idem nikuda. Ja sam jedini krivac za sve. Nikada mi to ne\u0107e oprostiti moji drugari, nikada. A naro\u010dito ona. Ona, mala ljupka Kati Vegel, ljepotica na\u0161e \u0161kole. Osramotio sam se, stra\u0161no osramotio. To ne bi proma\u0161ilo ni najmanje dijete. Pobje\u0107i \u0107u na more. Tamo mi je uvijek najljep\u0161e kada sam usamljen i tu\u017ean.<\/p>\n

Ustao<\/span> sam di\u017eu\u0107i glavu iz dlanova. \u0160ta je to? Ona!!! Kati Vegel stoji ispred mene. Vedra, nasmijana, napu\u0107enih usnica, u lijepoj lepr\u0161avoj haljini i laganim sandalama na nogama.<\/p>\n

\u2013<\/span> Ti… \u2013 \u010dujem njen glas kao najljep\u0161u muziku iz daljine.<\/p>\n

\u2013<\/span> Ti… \u2013 mucam zbunjeno gledaju\u0107i u njene ruke i duge prste.<\/p>\n

\u2013<\/span> Ti nisi ti kriv \u2013 ka\u017ee Kati. \u2013 To se svakome moglo dogoditi. I nisu u pravu \u0161to se ljute na tebe. Pa to je samo sport. Drugi put \u0107ete vi pobijediti.<\/p>\n

\u2013<\/span> Ja…ja sam kriv \u2013 mucam i dalje osje\u0107aju\u0107i vatru u obrazima i tlo koje mi izmi\u010de ispod nogu.<\/p>\n

\u2013<\/span> Ne nerviraj se. Ti si, ipak, najbolje igrao.<\/p>\n

\u2013<\/span> Mogli smo pobijediti…<\/p>\n

\u2013<\/span> Mogli ste. Ali zar je to toliko va\u017eno.<\/p>\n

\u2013<\/span> Jeste.<\/p>\n

\u2013<\/span> Bi\u0107e jo\u0161 utakmica.<\/p>\n

\u2013<\/span> Za\u0161to si ostala?<\/p>\n

\u2013<\/span> Ljuti\u0161 se?<\/p>\n

\u2013<\/span> O ne!<\/p>\n

\u2013<\/span> Onda je sve u redu. \u017deljela sam da ostanem. Znala sam da ti je te\u0161ko.<\/p>\n

\u2013<\/span> Ljuti\u0161 li se na mene \u0161to sam proma\u0161io?<\/p>\n

\u2013<\/span> Ma neeee… \u2013 otegla je milozvu\u010dno. \u2013 Ja ni ne volim sport. Svedno mi je.\u00a0Mislio sam da \u0107e\u0161 se ljutiti.<\/p>\n

\u2013<\/span> Ma ne ljutim se. Ho\u0107emo li na zabavu?<\/p>\n

\u2013<\/span> Ja ne bih.<\/p>\n

\u2013<\/span> Za\u0161to?<\/p>\n

\u2013<\/span> Tako, nije mi ba\u0161 do nje u ovom momentu.<\/p>\n

\u2013<\/span> Onda mo\u017eemo pro\u0161etati. Va\u017ei li?<\/p>\n

Od<\/span> toga dana Kati je bila moja. Odlazili smo zajedno u kino, u \u0161etnje pored mora, izlete na U\u010dku, njenoj ili mojoj ku\u0107i, svuda.<\/p>\n

Prolazili<\/span> su dani, mjeseci, godi\u0161nja doba. Kati i ja smo rasli. Kako sam samo volio tu djevoj\u010dicu! Kako sam samo volio njene vitke prste u svojoj ruci, njene bistre o\u010di i zvonak glas! Koliko sam lijepih stvari nau\u010dio od nje! Vi\u0161e od \u0161kole i svih knjiga.<\/p>\n

I<\/span>, kao \u0161to to obi\u010dno uvijek biva, sve \u0161to je lijepo kratko traje. Kati je odselila iz na\u0161eg grada. Plakali smo na rastanku. Poklonio sam joj svesku sa svojim pjesmama, a ona meni nekoliko lijepih knjiga i jedan prekrasan crte\u017e koji je\u00a0 sama nacrtala. Bila je pa\u017eljiva i dugo mi pisala. Onda je opet selila, jer je njen otac \u010desto mijenjao mjesta slu\u017ebovanja, njena su pisma postajala sve rje\u0111a, a onda s godinama prestala dolaziti. Nisam vi\u0161e znao gdje \u017eivi. Bili smo ve\u0107 veliki i odrasli ljudi.<\/p>\n

Vi\u0161nja<\/span> u njenom vrtu opet se zaodjenula bijelim cvjetovima. Dok prolazim strmom uli\u010dicom do mora, miri\u0161u grudvice njenih cvjetova. Zastanem pred velikom kapijom i kao da \u010dujem kako me Kati doziva. Ali trgnem se i znam: to je samo san. Kati je sada u nekom drugom gradu. Pitam se ima li vi\u0161nju pod prozorom kao \u0161to je ova pod kojom smo \u010desto sjedili i da li je i tamo vole kao \u0161to smo je mi voljeli.<\/p>\n

\u00a0<\/p>\n

\u00a0NJE\u017dNE GODINE<\/p>\n

\u00a0<\/p>\n

Na <\/span> kraju grada, preko pruge, kraj bistre zelene rijeke, na livadi s raznobojnim poljskim cvije\u0107em i crvenim makovima uz nasip, iznenada je pred Stefana istr\u010dala nepoznata djevoj\u010dica. Zastali su zbunjeni oboje, za trenutak se pogledali, a onda je ona, sa zagonetnim osmijehom na \u010darobnom licu otr\u010dala dalje, ostavljaju\u0107i ga zbunjenog da stoji. Njemu se u\u010dinilo da je ona samo prolebdjela pored njega, u prekrasnoj haljinici, bosonoga, lepr\u0161ava, gotovo ne doti\u010du\u0107i tlo i izgubila se izme\u0111u miri\u0161ljavih stabala u dubini ulice lipa. Zbunjeno je stajao i dalje gledaju\u0107i u smjeru kuda je djevoj\u010dica nestala, tra\u017ee\u0107i je pogledom me\u0111u rijetkim prolaznicima, pitaju\u0107i se: je li to bio samo san ili je ta prekrasna mala vila koja je stigla niotkuda stvarno maloprije bila tu. Takvu prekrasnu djevoj\u010dicu Stefan do tada nikada nije vidio, sa krupnim zelenim o\u010dima i kosom boje meda.<\/p>\n

\"\"<\/a>Bio <\/span> je juni, najljep\u0161i mjesec u gradu, mjesec kada cijeli kvart miri\u0161e na opojni miris lipovog cvijeta, naro\u010dito u tople ve\u010deri, ugodne zvjezdane no\u0107i, ali i u prozra\u010dna jutra. Mjesec u kome duvaju neki mlaki vjetrovi iz ravnice najavljuju\u0107i dugo toplo ljeto.\u00a0 Mjesec koji u ljudima budi nadu, neku unutra\u0161nju sre\u0107u i mir.\u00a0 Taj gradi\u0107, bolje re\u010deno ove\u0107a varo\u0161, bio je \u010dudesno dra\u017eesan. Prostirao se na obalama tihe rijeke, s lijeve strane u ravnici, s nekoliko malih \u0161orova i razbacanih usamljenih ku\u0107a, a s desne ve\u0107im dijelom penju\u0107i se na bre\u017euljke, blage i zaobljene, obrasle zelenilom i najljep\u0161om ulicom \u2013 ulicom lipa. Taj ljupki gradi\u0107, ustvari, \u010dinilo je ono \u0161to se nalazilo na desnoj strani, s nekoliko interesantnih starih ulica koje su se blago spu\u0161tale prema rijeci, sa velikim crkvenim zvonikom, trgovinama, \u0161kolama i jednim bioskopom.<\/p>\n

Stefan <\/span> je volio u predve\u010derje, i ne samo tada, satima sjediti na obali rijeke i pecati. A kada bi se rojevi zvijezda po\u010deli ka\u010diti po modrom nebu, upu\u0107ivao se preko livade, kroz visoku travu i poljsko cvije\u0107e, pa preko pruge i nasipa u ulicu lipa gdje se nalazila njegova ku\u0107a. Poznavao je grad kao svoj d\u017eep i sve ljude u njemu, zato mu je i bio zagonetan susret s nepoznatom djevoj\u010dicom.<\/p>\n

\u2013 Ko <\/span> je ona? \u2013\u00a0 zapitao se naglas. \u2013\u00a0 Kako to da je do sada nisam vidio?<\/p>\n

Isto <\/span> ve\u010de nekoliko puta je s dru\u0161tvom ukrug pro\u0161etao korzom, uporno tra\u017ee\u0107i djevoj\u010dicu s rijeke. Nje nije bilo. Pretra\u017eio je pogledom svaku grupicu onih koji stoje ili sjede po klupama ili zidi\u0107ima. Zavirio na nekoliko terasa, pro\u0161ao parkom kasnije sam, ali ni\u0161ta. Nije je bilo. Ve\u0107 je pomislio da je taj susret s njom bio samo san.\u00a0<\/p>\n

Desetak <\/span> sljede\u0107ih dana Stefan je uporno tra\u017eio nepoznatu djevoj\u010dicu, raspitivao se kod prijatelja da li ju je neko primijetio u gradu, ali bez uspjeha. Niko ni\u0161ta nije znao. \u010cak su ga pomalo po\u010deli i zadrkivati.<\/p>\n

\u2013 Romeo<\/span>, a kako je izgledala ta tvoja tajanstvena ljepotica?\u00a0 \u2013 pitali su ga. \u2013 Umije\u0161 li ti, tetrijebe, bar da je opi\u0161e\u0161?<\/p>\n

\u2013 Bila <\/span> je prelijepa \u2013 odgovarao je kratko.<\/p>\n

\u2013 To <\/span> nije dovoljno. Kakvo je imala lice, kosu…? \u2013 zapitkivao je njegov drugar Luka. \u2013 Opi\u0161i je malo bolje. Mo\u017eda smo je negdje primijetili, pa da ti pomognemo.<\/p>\n

\u2013 Bila <\/span> je kao an\u0111eo, Luk \u2013 odgovarao je Stefan. \u2013 Imala je dugu zlatastoplavu kosu, krupne zelene o\u010di, bila je bosonoga…<\/p>\n

\u2013 Ha<\/span>, nismo je vidjeli, drugar \u2013 dodavao je Nikola. \u2013 Tra\u017ei dalje kad ti je toliko stalo.<\/p>\n

I <\/span> on ju je i dalje povremeno tra\u017eio svuda po gradu. Znati\u017eeljno, uporno, ljubopitljivo. Ej te lude nje\u017ene godine. Magare\u0107e.<\/p>\n

Onda <\/span> mu se dogodilo ne\u0161to sli\u010dno.<\/p>\n

Jednog <\/span> dana dok je stajao na obali i mijenjao mamce na udicama u meku zemlju pobodenih ribarskih \u0161tapova, iznenada, kada se najmanje nadao tome, ugledao ju je opet. Tr\u010dala je preko cvjetne livade uz rijeku i nasip prema Tvornici tekstila, tankovita, lepr\u0161ava na povjetarcu, u nekoj novoj crvenkastoj haljini sa bijelim pojasom i zlatnom kop\u010dom. Primijetio je kako haljina dolje pri \u0161avu poruba ima jedan \u0161iri bijeli dio, zatim malo u\u017ei crveni, pa opet uski bijeli, a ostalo sve crveno, kratke rukave sa isto tako bijelim trakama na kraju, i kako lijepo lepr\u0161a na vjetru kao i njena kosa. Trava je bila visoka, do koljena, za kosidbu, puna cvjetova, buba i leptirova. Njene noge sa \u0161arenim dokoljenicama tako su lako doticale zemlju, pa je izgledalo kao da lebdi iznad tog \u0161arenog livadskog \u0107ilima. Njemu se u\u010dinilo, u tom trenutku zanosa, da se sve ispred nje pokorno mi\u010de, i bilje i \u017eivotinje, cijeli svijet, samo da joj napravi \u0161to slobodniji put. I kao da se sve u tom trenutku okrenulo naglava\u010dke, livada, zgrade, visoki tvorni\u010dki dimnjak, zelene kro\u0161nje stabala, rijeka, \u010dak i plavo nebo sa Suncem, samo je ona bila u normalnom polo\u017eaju \u2013 uspravna, ljupka i pomalo nestvarna.<\/p>\n

A <\/span> sve je trajalo tako kratko. Stefan je opet stajao nepomi\u010dno, pomalo izgubljeno, zate\u010den tim trenutkom, nespreman da u\u010dini bilo \u0161ta. Ta ljupka djevoj\u010dica pojavila se tako iznenada, niotkud, tiho. I dok je tr\u010dala pored njega, malo podalje, on je gotovo nesvjesno uspio samo da dovikne jedno poluglasno:<\/p>\n

\u2013 \u202fHej<\/span>!<\/p>\n

Djevoj\u010dica <\/span> se polako okrenula, opet \u010darobno nasmije\u0161ila, blago mahnula rukom i produ\u017eila da tr\u010di. Gledao je za njom i divio se toj slici, a srce mu je stalo uzbu\u0111eno da lupa. Kada se njena vitka figura na kraju izgubila dolje kod tvorni\u010dkog kruga, njemu je bilo \u017eao \u0161to i sam nije potr\u010dao za njom. Pogledao je zatim u osun\u010dano nebo, pa u rijeku i livadu, nakon \u010dega mu se sve oko njega u\u010dinilo nekako ljep\u0161e, kristalno \u010distije, ali i ti\u0161e. Osje\u0107ao je kako se sve vra\u0107a u normalan polo\u017eaj, ali i da ne\u0161to nedostaje. Neka mala vatrica tinjala mu je u srcu i bio je svjestan da je to zbog djevoj\u010dice zlataste kose u crvenoj haljini koja je kao najljep\u0161i prolje\u0107ni leptir upravo prolebdjela livadom pored rijeke.<\/p>\n

\u2013 Vidio <\/span> sam je ponovo, Luk \u2013 povjerio se Stefan svom najboljem drugaru. \u2013 Opet…<\/p>\n

\u2013 Gdje <\/span> si je vidio? \u2013 znati\u017eeljno ga je prekinuo Luka.<\/p>\n

\u2013 Na <\/span> livadi. Na livadi pored rijeke gdje obi\u010dno pecam.<\/p>\n

\u2013 I<\/span>?<\/p>\n

\u2013 Ni\u0161ta<\/span>. Projurila je kao vjetar. Uop\u0161te se nisam sna\u0161ao.<\/p>\n

\u2013 Kako<\/span>? Za\u0161to je nisi zovnuo?<\/p>\n

\u2013 Jesam<\/span>. Kasno. Samo je mahnula rukom i nastavila dalje. Kao da trenira tr\u010danje.<\/p>\n

\u2013 Mo\u017eda<\/span>. Ali vidim da si se ti zatalambao u tu tvoju zlatokosu, drugar.<\/p>\n

\u2013 Ma<\/span>, ne. Ne\u0161to me tjera da saznam ko je ona \u2013 slaga Stefan.<\/p>\n

\u2013 Nije <\/span> to ni lo\u0161e. Zaljubljen si u nepoznatu. A mo\u017eda si sve to samo sanjao. U na\u0161im godinama ka\u017ee ujak Rade…<\/p>\n

\u2013 Ma <\/span> nisam sanjao. Gotovo sam siguran da nije iz na\u0161eg grada. Nekome je do\u0161la u posjetu.<\/p>\n

\u2013 Ne <\/span> znam. Ali se nadam da \u0107e te to pro\u0107i \u2013 tje\u0161io ga je Luka. \u2013 U na\u0161im nje\u017enim godinama ka\u017ee ujak Rade…<\/p>\n

\u2013 Ma <\/span> bje\u017ei i ti i tvoj ujak Rade \u2013 ljutito odbrusi Stefan i produ\u017ei niz trotoar duboku udi\u0161u\u0107i miris lipa.<\/p>\n

Opet <\/span> su se nizali dani i no\u0107i, bli\u017eio se kraj juna, a Stefan je i dalje dolazio na rijeku nadaju\u0107i se da \u0107e ponovo ugledati tajnovitu djevoj\u010dicu. Ali nje nije bilo. Ve\u0107 je bezbroj puta pomislio kako se me\u0111usobno mimoilaze: dok ona mo\u017eda tr\u010di pored rijeke, on je na drugom mjestu, dok on peca i stoji zami\u0161ljen na obali, ona je u gradu.Vi\u0161e se nije raspitivao za nju. Sve je \u010duvao u svom uzburkanom srcu, kao neku maju\u0161nu meku i toplu pti\u010dicu, osje\u0107aju\u0107i kako ga ona golica. Nema boljeg skrovi\u0161ta od ljudskog srca. I dalje je po gradu potajno u svakom pogledu tra\u017eio njene o\u010di, ispod svake zlatastoplave kose njen ljupki lik.<\/p>\n

Eno <\/span> je, \u010dinilo mu se dok je kora\u010dao ulicom iza grupe djevoj\u010dica i gledao u neku zlatastoplavu kosu, to je ona. To je njena figura, gipki hod srne, crvenkasta haljina, \u0161arene dokoljenice… Ej, pa \u0161ta je ovim djevoj\u010dicama ove godine? Kakva je sada ovo moda? Otkuda odjednom toliko crvenkastih haljina i \u0161arenih dokoljenica? Zar se sve moraju obla\u010diti isto ili sli\u010dno?<\/p>\n

Onda <\/span> je s dje\u010dacima nave\u010de sjedio na kamenom zidi\u0107u parka gledaju\u0107i u povorku \u0161eta\u010da na korzu koja je lagano prolazila ulicom gore i isto tako polako vra\u0107ala nazad.<\/p>\n

\u201eZar <\/span> ta djevoj\u010dica stalno negdje tr\u010di?\u201d, razmi\u0161ljao je Stefan. \u201eZar i ona nema potrebu kao druge djevoj\u010dice da pro\u0161eta korzom i da se poka\u017ee?\u201d<\/p>\n

\u2013 Hej<\/span>, Romeo, na\u0111e li ti tu tvoju zlatokosu? \u2013 zadirkivao ga je Sini\u0161a.<\/p>\n

\u2013 Ma <\/span> pusti me. Ne interesuje me vi\u0161e \u2013 lagao je Stefan.<\/p>\n

\u2013 Mo\u017eda<\/span> \u00a0si sve umislio \u2013 dodao je Ne\u0161o. \u2013 A mo\u017eda je nakratko boravila ovdje kod nekog i ve\u0107 otputovala.<\/p>\n

\u2013 Bi\u0107e <\/span> ipak da je njegova pjesni\u010dka du\u0161a sve to uobrazila. Kakva tajnovita djevoj\u010dica kad poznajemo svaki cvijet u na\u0161em vrtu \u2013 dodao je Luka.<\/p>\n

\u2013 Pusti <\/span> ti njih, drugar \u2013 javio se Nikola. \u2013 I sanjaj, brate. \u0160ta ima ljep\u0161e od sna.<\/p>\n

\u2013 \u0160ta <\/span> da\u0161 da ti otkrijem ko je i gdje ona? \u2013 \u0161alio se Sini\u0161a. \u2013 Vjeruje\u0161?<\/p>\n

\u2013 Ne<\/span>, ni\u0161ta ti ne vjerujem. Pogotovo tebi. I pustite me.<\/p>\n

Te <\/span> posljednje junske ve\u010deri bile su posebno lijepe u gradu. Tople, s mirsom lipa, s mnogo mladih tek stasalih djevoj\u010dica, koje su svake godine nakon o\u0161trih zima odbacivale svoju zimsku garderobu i kao najljep\u0161i cvjetovi procvjetavale u laganim haljinama i kratkim suknjicama. Sve ljep\u0161a od ljep\u0161e. Nasmijane, vesele, brbljive, kao svaka mladost.<\/p>\n

I<\/span>, opet, jednog popodneva, voze\u0107i se nasipom svojim novim biciklom, Stefan je ugledao nepoznatu djevoj\u010dicu. Sredinom rijeke, uzvodno, plovio je \u010damac. Ona je stajala na pramcu dok je nepoznati mu\u0161karac ravnomjernim pokretima veslao. Rijeka je bila mirna, sa tek primjetnim vjetrom, pa, ipak, njena kosa i haljinica lagano su lepr\u0161ali. Nije moglo biti gre\u0161ke \u2013 to je bila ona, mada je \u010damac bio podaleko od obale.<\/p>\n

Zaustavio <\/span> je bicikl i netremice pratio njihovo kretanje. A kada je \u010damac malo odmakao naprijed, on je voze\u0107i se na biciklu po\u010deo da ih prati.\u00a0 Promicala su stabla vrba i topola, letjele prepla\u0161ene ptice, neki pas je pretr\u010dao nasip, dje\u010daci su \u0161utali loptu na livadi, ali Stefan je vidio samo \u010damac i zagonetnu djevoj\u010dicu na njemu. Ona je i dalje stajala mirno, o\u010dito u\u017eivaju\u0107i u tome, jer ni jednom nije pogledala ni lijevo ni desno.<\/p>\n

Odjednom <\/span> je \u010damac zastao. I Stefan je spustio noge na zemlju opkora\u010div\u0161i bicikl. Djevoj\u010dica je i dalje kao sfinga stajala na pramcu \u010damca. Onda se za\u010duo zvuk motora. Prokleti motori. \u010covjek je uklju\u010dio motor i \u010damac je velikom brzinom po\u010deo da re\u017ee zelenu rijeku i grabi naprijed. Stefan je brzo po\u010deo da okre\u0107e pedale, svom snagom, sve br\u017ee i br\u017ee. Vidio je kako se djevoj\u010dica spu\u0161ta i sjeda na vrh \u010damca, kako se njena kosa talasa na vjetru i kako \u010damac sve ve\u0107om brzinom odmi\u010de prema sjeveru. Bio je sve dalje i dalje, sve manji…<\/p>\n

Stefan <\/span> se nemo\u0107no spusti na zemlju i le\u017ee na le\u0111a. Bio je sav mokar od znoja. Neki veliki \u0161areni leptir zaigra mu oko glave, u dubini neba primijeti kako je gotovo na mjestu lebdjela neka ptica \u0161irokih krila, dok su se u polju \u010duli glasovi dje\u010daka. Zvuk \u010damca se izgubio \u0161to je zna\u010dilo da je bio veoma daleko. Opet nije sreo i upoznao djevoj\u010dicu.<\/p>\n

\u2013 Gdje <\/span> si bio? \u2013 doviknuo mu je Luka pri povratku.<\/p>\n

\u2013 Na <\/span> rijeci. Vozio sam se malo nasipom.<\/p>\n

\u2013 Tra\u017eio <\/span> vilu?<\/p>\n

Stefan <\/span> samo odmahnu rukom i ubrza biciklom niz ulicu.<\/p>\n

Pro\u0161ao <\/span> je cijeli juli, do\u0161ao i avgust, vreo, pomalo tih. Grad je nekako opustio i postao uti\u0161an u svakom pogledu. Samo je rijeka o\u017eivjela jer se na nju spustio cijeli grad i svako \u017eeljan osvje\u017eenja u njenoj \u010distoj vodi.<\/p>\n

\u2013 Stefane<\/span>! \u2013 za\u010duo je jednog dana prije nego \u0161to je stigao s obale da sko\u010di u duboki vir.<\/p>\n

Okrenuo <\/span> se i ugledao Nikolinu.<\/p>\n

\u2013 Nikolina!!! <\/span> \u2013 obradovao se Stefan. \u2013 Otkuda ti tu? Zar nisi u Parizu?<\/p>\n

\u2013 Nisam <\/span> ve\u0107 dugo. Oko dva mjeseca. Spremam ispite ovdje kod ku\u0107e.<\/p>\n

\u2013 Kako <\/span> to da te nisam sreo?<\/p>\n

\u2013 Imala <\/span> sam mnogo obaveza, a nisam stalno ni bila u gradu. Sjedi malo s nama.<\/p>\n

Sjeo <\/span> je u travu pored nje i nekoliko djevojaka. Sve su bile mnogo starije od njega, studentkinje. Jedna od njih razgledala je neke fotografije vra\u0107aju\u0107i jednu po jednu u kutiju. Njegovu pa\u017enju odjednom je privukla fotografija s rijekom i \u010damcem.<\/p>\n

\u2013 Izvinite<\/span>, da li mogu da pogledam tu fotografiju koju dr\u017eite? \u2013 zamolio je djevojku.<\/p>\n

\u2013 Naravno <\/span> \u2013 odgovorila je ona pogledav\u0161i ga znati\u017eeljno.<\/p>\n

Uzeo <\/span> je fotografiju i ostao bez rije\u010di. Na njoj su bili rijeka, \u010damac, na \u010damcu djevoj\u010dica u crvenkastoj haljinici s bijelim obrubom i velikom zlatnom kop\u010dom, zlataste kose, nasmijana, ra\u0161irenih ruku, kao da ga doziva i prkosi.<\/p>\n

\u2013 Ko <\/span> je ovo? \u2013 upitao je uzbu\u0111eno.<\/p>\n

Javila <\/span> se jedna djevojka sa lijepom plavom kosom gledaju\u0107i ga pavo u o\u010di.<\/p>\n

\u2013 Simona<\/span>, moja sestri\u010dna.<\/p>\n

\u2013 Svi\u0111a <\/span> ti se? \u2013 upitala je Nikolina sa zagonetnim osmijehom na usnama. \u2013 Poznajem je. Bila je tu s nama cijeli juni i polovinu jula.<\/p>\n

\u2013 Sada <\/span> je na moru \u2013 dodala je djevojka.<\/p>\n

\u2013 A <\/span> gdje \u017eivi ona? – upitao je Stefan ne di\u017eu\u0107i pogled s fotografija koje je sve br\u017ee pregledao i sa kojih ga je gledalo prekrasno Simonino lice.<\/p>\n

\u2013 U <\/span> Parizu, naravno. I ja tamo studiram.<\/p>\n

Nije <\/span> vi\u0161e progovorio ni\u0161ta. Ni \u010duo. Samo je i dalje gledao fotografije, sve pa\u017eljivije, sporije, u krug.<\/p>\n

A <\/span> sa svake od njih gledale su ga prekrasne Simonine o\u010di.<\/p>\n

\u00a0<\/p>\n

\u00a0PRVA LJUBAV<\/p>\n

\u00a0<\/p>\n

Dozrijevaju <\/span> male smokve u na\u0161em vrtu pored mora. Vidim to odmah po na\u0161em dolasku, \u010dim sam pretr\u010dala veliku terasu i nagnula se na ogradu. Terasa je prekrivena li\u0161\u0107em, sitnim gran\u010dicama, starim novinama koje je vjetar donio iz susjednih ku\u0107a, a uz zid su izrasli visoka trava i korov, pomalo ve\u0107 po\u017eutjeli od ljetne vru\u0107ine. Vidi se da dugo nismo boravili ovdje.<\/p>\n

Pet <\/span> malih stabala smokava u pravilnom redu, gotovo jednake veli\u010dine, glatke kore, lijepo razgranate, kao da me zovu da se \u0161to prije popnem me\u0111u njihove grane. A odmah tu ispod visokog zida od klesanog kamena, preko pje\u0161\u010dane stazice koja razdavaja na\u0161e dvori\u0161te od mora, kao iskrice svjetlucaju odbljesci sun\u010danih zraka na mirnoj i azurno plavoj povr\u0161ini mora. U vrtu je i nekoliko stabala patuljastih maslina, dvije palme, kameni sto s klupama, ro\u0161tilj i moja ljulja\u010dka bez sjedalice koju smo zajedno s lancima na kraju pro\u0161log ljeta i preko zime spremili u vikendicu.<\/p>\n

\u017delim <\/span> odmah da posjetim moje male smokve i uberem par zrelih plodova, mo\u017eda kroz \u017eeljeznu kapiju da otr\u010dim i na pje\u0161\u010danu pla\u017eu, ali me u toj namjeri prekida maj\u010din glas:<\/p>\n

\u2013 Milice<\/span>, dijete! – cvrku\u0107e moja mama. – Pomozi mi da ove stvari unesem u ku\u0107u.<\/p>\n

I<\/span>, \u0161ta mogu. Male smokve \u0107e morati da sa\u010dekaju. Prilazim kolima iz kojih tata istovara stvari. A njih je veoma mnogo. \u0160ta sve nismo ponijeli i nije mi jasno kako je sve to stalo u kola. Eto za\u0161to je meni bilo neudobno tokom cijelog dugog putovanja. Unosimo sve te stvari i bez nekog reda ostavljamo u ku\u0107i. Znam da \u0107e tata posljednje skinuti na\u0161e bicikle s krova auta.<\/p>\n

\u2013 Milice<\/span>, Milice! – ljuti se mama. – Pazi kuda gazi\u0161.<\/p>\n

Primijetila <\/span> je da sam nepa\u017enjom zgazila jedan cvijet uz stazu. A nema nikoga na svijetu da vi\u0161e voli cvije\u0107e od moje mame. To je cvije\u0107e do na\u0161eg dolaska plijevila i zalijevala kom\u0161inica Jelena. Sada \u0107e mama kada se vide i pozdrave da joj u znak zahvalnosti uru\u010di mali poklon, koji je dugo birala i ve\u0107 odavno namijenila.<\/p>\n

\u2013 E<\/span>, ba\u0161 se rastrgnula – ljuti se tata. – Kao da joj je bilo te\u0161ko po\u010distiti terasu, a mo\u017eda malo po\u010dupati i travu uz zid. Ne bi joj ruke otpale.<\/p>\n

Znam <\/span> ja njega. Sada \u0107e on to brzo u\u010diniti. Uze\u0107e rukavice, metlu, alat… i nakon kratkog vremena terasa \u0107e bljesnuti novim sjajem. A onda \u0107e jo\u0161 danima, kada se bude \u010dinilo da je sve ve\u0107 ura\u0111eno i na svom mjestu, moj vrijedni tata dugo cunjati oko ku\u0107e, ne\u0161to popravljati, bojiti ogradu i na kraju popeti na krov da namjesti crijep koji je bura pomjerila, a mama \u0107e odozdo uko\u010dena i prestravljena da kuka i da ga moli da si\u0111e.<\/p>\n

\u2013 Kao <\/span> da je tebi to nu\u017eda – re\u0107i \u0107e bri\u017eno mama. – Plati majstora koji to zna.<\/p>\n

Tata <\/span> \u0107e na kraju, kada se u\u010dini da vi\u0161e zaista nema \u0161ta da se radi, ili kada se umori, zadovoljno sjesti za sto na terasi, otvoriti pivo i dugo mirno gledati u plavetnilo mora. Onda \u0107e mu se pridru\u017eiti i mama, a na mene niko ne\u0107e obra\u0107ati pa\u017enju.<\/p>\n

Zru <\/span> male smokve u na\u0161em vrtu. Jutro je, ljetno, toplo, plavetno i lijepo. Otvaram o\u010di probu\u0111ena glasovima s duge pje\u0161\u010dane pla\u017ee. Kroz od\u0161krinuta vrata, preko balkona, iz svoje sobe i kreveta, vidim kako djevoj\u010dice i dje\u010daci \u017eure da se popnu i spuste niz tobogan. Njihov smijeh je radostan i glasan. Svih pet stabala smokava prekriveni su gustom mre\u017eom. To je tata poranio da ih za\u0161titi od drskih kosova koji neumorno juri\u0161aju da kljucaju njihove male svijetle o\u010di. Tako ba\u0161 uvijek ka\u017ee moj tata. Kao da smokve zaista imaju male svijetle o\u010di. Ne razumijem ga ba\u0161 dobro, ali nije ni va\u017eno. Njegova ljubav prema tim stablima koje je sam zasadio je velika. Istina, pomagao mu je i djed, ali on je samo odabrao sadnice i odozgo s terase nadgledao cijeli posao, da sve bude kako valja, daju\u0107i uputstva kolike rupe da se iskopaju, koliko humusa da se doda i kako, na kraju, da se pobodu \u0161tapovi uz krhka stabla.<\/p>\n

Ska\u010dem <\/span> iz kreveta i tr\u010dim u prizemlje. Brzo zavr\u0161avam doru\u010dak sa \u017eeljom da \u0161to prije odem na pla\u017eu. Stalno razmi\u0161ljam o Stefanu. Jedva sam \u010dekala da do\u0111emo na more. Na\u0161e poznanstvo od pro\u0161log ljeta trajalo je veoma kratko – samo jedan dan. Mi smo se spremali za povratak s ljetovanja, a on i njegovi su tog dana tek doputovali. Ku\u0107e su nam podalje jedna od druge, pa zato ga sino\u0107, ako su i oni do\u0161li, nisam mogla vidjeti.<\/p>\n

Na <\/span> pla\u017ei je \u017eivo i veselo. Na sve strane glasovi i smijeh, naro\u010dito djece. O gu\u017evi i da se ne pri\u010da. Uvijek je tako. Svi ve\u0107 ujutro rano porane da zauzmu mjesta, ra\u0161ire svoje le\u017ealjke i pe\u0161kire za sve, a onda pomalo kasnije dolaze na ta svoja zauzeta mjesta. Ve\u0107 tamo dalje od pje\u0161\u010dane pla\u017ee na kamenitoj obali nije tolika gu\u017eva. Mogu\u0107e je na\u0107i i neko usamljenije mjesto. Jo\u0161 dalje nalaze se lijepe uvale u koje odlaze oni sa barkama.<\/p>\n

Obilazim <\/span> pla\u017eu cijelom du\u017einom i nazad, ali Stefana nema. A kako i da ga primijetim u toj masi i mravinjaku, kada se \u010dini kao da su svi isti. \u0160ta se to sa mnom doga\u0111a? Ne mogu da objasnim. Ba\u0161 blesavo. Djevoj\u010dica juri dje\u010dake, rekao bi zajedljivo moj ro\u0111ak Ne\u0161o. Ali, ba\u0161 me briga, mislim, samo da ugledam Stefana. Uostalom, niko i ne zna za tu moju malu tajnu. Ko zna za\u0161to ja zvjerlam. Malo se ljudi ovdje me\u0111usobno poznaje. \u010cuju se mnogi jezici, neki od njih meni i nepoznati. Mnogo je glasova djevoj\u010dica i dje\u010daka, ali ne i Stefanov.<\/p>\n

Velika <\/span> vru\u0107ina tjera me da zaplivam u moru. Kakva ljepota! Ravnomjerno zamahujem rukama dok se udaljavam od obale. More je kristalno \u010disto, toplo me miluje i osvje\u017eava, dok se zlatne iskrice sunca lome i odbijaju od njegove povr\u0161ine. Plivam daleko i razmi\u0161ljam kako samo koju godinu unazad nisam znala plivati, kako su me mama i tata u\u010dili toj vje\u0161tini, a kada sam i proplivala, nisu mi dozvoljavali daleko od sebe. Sada vi\u0161e ne brinu. Jesam li ja to stvarno narasla? Mama i tata su gore na terasi zaokupljeni nekim svojim razgovorom, a ja potajno tra\u017eim Stefana, svoju simpatiju. Plivaju\u0107i nazad vidim u dubini jata velikih riba i jednu morsku zvijezdu na pijesku u dubini. Neka je. Zaroni\u0107u po nju poslije.<\/p>\n

Kasnije <\/span> le\u017eim nauznak na sitnom pijesku zaronjenog pogleda u plavom nebu posmatraju\u0107i galebove kako kru\u017ee u mirnom letu. Oslu\u0161kujem glasove pored sebe. Ne di\u017eem glavu, ali slu\u0161am.<\/p>\n

\u2013 Ti <\/span> si nemogu\u0107e dete! – kori mama sina. – Za\u0161to se ne ugleda\u0161 na Stefana?<\/p>\n

\u2013 Ali<\/span>, mama… – razvla\u010di naduga\u010dko dje\u010dak.<\/p>\n

\u2013 Nema <\/span> tu nikakvog ali, ali. Ta\u010dka! – ka\u017ee ljutito \u017eena. – Ne ide\u0161 i gotovo. To je opasno. Ostaje\u0161 tu.<\/p>\n

Kraji\u010dkom <\/span> oka gledam snu\u017edenog dje\u010daka i na neki na\u010din mi je \u017eao \u0161to neka njegova \u017eelja nije ispunjena. A ko je Stefan, mislim i pitam u sebi. To sigurno nije moj poznanik.<\/p>\n

Dje\u010dak <\/span> se potom vra\u0107a s velikim sladoledom i opet pokorno sjeda do majke. Lijep je, crnokos, pametnog lica. Ha, mogla bih i ja jedan, ka\u017eem u sebi i odlazim do prodavca sladoleda. Onda sjedim na pe\u0161kiru i zadovoljno li\u017eem slatku kupicu. Sunce nemilosrdno pe\u010de. Mo\u017eda bi bolje bilo i ne izlaziti iz mora, toliko je toplo. Plivam ponovo. Dugo.<\/p>\n

Kasno <\/span> po podne, nakon ru\u010dka, opet sam na pla\u017ei. Sve dok Sunce ne po\u010dne da se spu\u0161ta iza planine. Nema ni\u0161ta ljep\u0161e od predve\u010derja na moru. Kupa\u010di, oni manje uporni, mo\u017eda ogladnjeli, polako napu\u0161taju pla\u017eu. Kao da i ne znaju \u0161ta propu\u0161taju, kakvu ljepotu, ostavljaju\u0107i svu tu blagodat i dragost, ne vidjev\u0161i je do kraja, a nikako je ne bi trebali propustiti.<\/p>\n

More <\/span> se umiri i postane ravno kao ogledalo. Nestane i najmanjeg da\u0161ka vjetra koji stvara talase. Sve se uti\u0161a, a blago rumenilo prospe po njemu i sve zatreperi od zlatastog sjaja. Kao da se i ono sprema na po\u010dinak i odmor, dok se Sunce polako spu\u0161ta za planinu, isprva sasvim lagano, a onda sve br\u017ee i br\u017ee. Na kraju, kada se velika crvena lopta spusti do samog vrha planinskog vijenca, zapo\u010dne njeno tonjenje s druge strane. Kao da neko sjajni zlatni nov\u010di\u0107 ubacuje u kasicu. Morska povr\u0161ina se jo\u0161 ja\u010de u\u017eari od rumenila, pa izgleda kao da je neko po njemu prosuo istopljeno zlato. Vra\u0107aju se barke prema obali sa kupa\u010dima iz mnogobrojnih pje\u0161\u010danih uvala obraslih borovom \u0161umom. \u010cuje se pjesma i glasan smijeh jer svi poku\u0161avaju da nadja\u010daju zvukove motora.<\/p>\n

Jo\u0161 <\/span> sam na pla\u017ei i nemam uop\u0161te \u017eelju da odem. Ostali su samo najuporniji. Iz daljine vidim grupicu djevoj\u010dica i dje\u010daka koji idu prema meni. Neko od njih svira gitaru. Kada se pribli\u017ee, vidim da nikoga ne poznajem. Bu\u010dni i razigrani odlaze dalje. Smiju se i nadvikuju. Polako se podi\u017eem i spremam svoje stvari. Polazim ku\u0107i. Pale se prva svjetla. Ve\u0107 je blagi sumrak.<\/p>\n

To <\/span> prvo ve\u010de, dok \u0161etam s mamom i tatom rivom sa mno\u0161tvom drugog svijeta, odjednom iz daljine sa strane primje\u0107ujem Stefana. Dok prolazim pored njega pomalo oborenog pogleda, namjerno tako, kradomice ispod oka promatraju\u0107i ga, pla\u0161e\u0107i se da me ne\u0107e primijetiti, on mi se veselo javlja.<\/p>\n

\u2013 Milice<\/span>, \u0107ao!<\/p>\n

Sva <\/span> uzdrhtala, uzbu\u0111ena, usplamtjela, kao da \u0107u poletjeti stidljivo mu pru\u017eam ruku.<\/p>\n

\u2013 \u0106ao! <\/span> – prozborim tiho.<\/p>\n

\u2013 Kad <\/span> si stigla? – pita Stefan dok moji produ\u017evaju kora\u010dati.<\/p>\n

\u2013 Sino\u0107 <\/span> – odgovaram pomalo zbunjeno i kratko promatraju\u0107i dugonogu \u0161mizlu pored njega s ravnom crnom kosom i upadljivim tamnim\u00a0 nao\u010darima na licu. ?Ko mu je sad’ ova?“, pitam se ljubomorno.<\/p>\n

\u2013 Upoznaj <\/span> moju Taru – prekida mi misli Stefan pokazuju\u0107i na djevoj\u010dicu.<\/p>\n

Nevoljko <\/span> pru\u017eam ruku i ne gledaju\u0107i djevoj\u010dicu nego mamu koja je zastala malo podalje sa \u0161irokim osmijehom na licu.<\/p>\n

\u2013 Tara <\/span> – ka\u017ee djevoj\u010dica s ozbiljnim izrazom lica.<\/p>\n

\u2013 Vidje\u0107emo <\/span> se kasnije – ka\u017ee Stefan.<\/p>\n

\u2013 Dobro <\/span> – odgovaram hladno. – Vidimo se.<\/p>\n

Tako <\/span> je i bilo. Nakon maminog i tatinog zadirkivanja kako sam, eto, kona\u010dno na\u0161la svog princa, a ja se kao malo durila, pa oni prestali da me zezaju i odveli na terasu na sladoled, Stefan se zaista pojavio. Vidjelo se odmah da me tra\u017ei. Bio je sam. U\u010dtivo je pozdravio i zatra\u017eio od mojih da pro\u0161etam s njim. Oni su se slo\u017eili. Naravno, mama nije propustila da me ne upozori na vrijeme i do kada se moram vratiti. Nikako ne smijem da se zadr\u017eim do kasno. Kao da i ona nije bila mlada i prvi se put zaljubljivala. I to sigurno ne u tatu. I kao da i ja ne bih mogla da se zadr\u017eim koji sat du\u017ee u \u0161etnji. Ljeto je, na godi\u0161njem smo odmoru, nema \u0161kole i u\u010denja, nikakvih obaveza, pa zar ne bi moglo koji sat vi\u0161e, mama? Ne bunim se, ne pitam ni\u0161ta. Pomalo zbunjena odlazim sa Stefanom.<\/p>\n

Kora\u010damo <\/span> du\u017e pla\u017ee, van gu\u017eve na rivi. Po pijesku sjede usamljeni parovi. Odozdo od hotela \u010duje se muzika. Osje\u0107a se miris mora i borovine. Sasvim mali talasi zapljuskuju obalu pomi\u010du\u0107i pijesak i sitne oblutke. Neko svira gitaru i pjeva dok ga prate nevje\u0161ti glasovi. On pjeva lijepo, milozvu\u010dno, zaista dobro. Stefan mi veselo pri\u010da o svojim do\u017eivlajima tokom godine, \u0161koli, drugarima, a i ja njemu. Spominjemo i na\u0161a ne ba\u0161 \u010desta pisma. Kao da smo se stidjeli jedno drugoga. Zbunjena sam, s nekom vatrom i rumenilom na licu, kao da gorim, nespretna i pomalo spetljana. Isto je i sa Stefanom, osje\u0107am to. Kao da ne znamo \u0161ta bismo s rukama, s na\u0161im ustrptalim srcima i tijelima.<\/p>\n

\u2013 A <\/span> ko ti je ona Tara? – neodoliv\u0161i upitala sam Stefana.<\/p>\n

Zastao <\/span> je, nasmije\u0161io se, pogledao me pravo u o\u010di i, kao da je osjetio moju malu ljubomoru, odgovorio:<\/p>\n

\u2013 A<\/span>, to, ne brini. Tara je moja sestri\u010dina iz \u0160vedske. Ujak ju je poslao da kod nas provede ljeto, pa smo zajedno doputovali i na more.<\/p>\n

Bilo <\/span> mi je odmah lak\u0161e. Neki mali teret pao je s mojih grudi. Lice mi se razvedrilo, a neobja\u0161njivo olak\u0161anje prostrujilo cijelim tijelom.<\/p>\n

Ljeto <\/span> je polako teklo svojim tokom. Svaki novi dan donosio je ne\u0161to novo i lijepo. I ba\u0161 svaki je bio ispunjen do kraja, svaki trenutak za pam\u0107enje. Do\u017eivljaji su se redali jedan za drugim. Kao da su \u017eurili da se sustignu. Stefan me upoznao sa svojim dru\u0161tvom. Brzo sam se uklopila u tu veselu grupicu djevoj\u010dica i dje\u010daka koji su do\u0161li na ljetovanje sa svih strana. Prihvatili su me kao da se poznajemo odavno. Zavoljela sam i Taru. Ona se trudila da govori \u0161to bolje srpski jezik, ali joj to nije ba\u0161 uspijevalo. Bilo je komi\u010dnih situacija i dok su joj se drugi smijali, izbjegavala sam da joj to dam do znanja. Ona je to osje\u0107ala i zato se najvi\u0161e vezala uz mene.<\/p>\n

\u2013 Milice<\/span>, ja mnogo umor od plivati – govorila je Tara. – Kako ti tako lako plivati?<\/p>\n

\u2013 Opusti <\/span> se, Tara – odgovarala sam. – Morska voda je tako gusta pa \u0107e te sama dr\u017eati na povr\u0161ini.<\/p>\n

Onda <\/span> sam se okretala na le\u0111a, umirivala i pokazivala kako se mo\u017ee mirno le\u017eati na povr\u0161ini mora kao da se spava. Tara je bila sre\u0107na \u0161to se trudim oko nje.<\/p>\n

\u2013 Ti<\/span>, Milica, dobar devoj\u010dica – cvrkutala je Tara. – Ti do\u0107i u \u0160vedska, ti moj sestra.<\/p>\n

Jednog <\/span> dana, sredinom avgusta, u predve\u010derje, Stefan me pozvao da se popnemo na brdo iznad naselja. Jo\u0161 nikada to nije u\u010dinio, a volio bi odozgo pogledati na ku\u0107e, pla\u017eu i more. Nisam znala koliko nam vremena treba za to, pla\u0161ila sam se da \u0107emo ostati predugo, ali moje malo ludo srce koje je kucalo uzbu\u0111eno na svaku njegovu rije\u010d i osmijeh, nije moglo da odoli. Pristala sam i krenuli smo strmim puteljkom penju\u0107i se sve vi\u0161e i vi\u0161e iznad uskih uli\u010dica i crvenih krovova. Vidik je svakim trenutkom postajao sve ljep\u0161i. Pa, ipak, trebalo nam je gotovo sat vremena penjanja izme\u0111u suhozida, malih vrtova s maslinicima, ponekom polusru\u0161enom kamenom kolibom i na kraju, na samom vrhu, crkvicom. Oko nje je bila mala zaravan ogra\u0111ena masivnim kamenim zidom. A kakav se tek divan pogled pru\u017eao sa brda. Zaista bi bilo \u0161teta ne posjetiti to mjesto. \u010cinilo se da je naselje tu na dohvat ruke, ali nije bilo tako. Duga pje\u0161\u010dana pla\u017ea u polukrug jo\u0161 je bila puna kupa\u010da, sitnih kao mravi. U daljini se vidjelo ostrvo, pusto, golo, bez raslinja, sa strmim obalama. Poneka jedrilica mirno je plutala sa svojim bijelim jedrima, dok su brzi gliseri koji su rezali morsku povr\u0161inu ostavljali dugi bijeli trag i talase iza sebe.<\/p>\n

Ovla\u0161<\/span>, stidljivo, kao slu\u010dajno, dotaknula sam\u00a0 Stefanovu ruku. On je gledao u daljinu zadivljen krajolikom. Zar nije osjetio moj dodir? O, jeste! Drhturila sam. Sva ustreptala kao lane. Kao da se zemlja pomicala ispod mene. Ali zbunjen je bio i moj lijepi dje\u010dak dok je uzimao nje\u017eno moju ruku. Pomalo nespretno, on me odjednom zagrlio, a zatim, prvi put u \u017eivotu, osjetila sam topli poljubac na svojim mekim usnama.<\/p>\n

Koliko\u00a0<\/span>smo to mi dugo ostali na brdu kod crkvice? Tek, rani sumrak sa purpurnim crvenilom na zapadu, odjednom nas je probudio i dao znak da je vrijeme za povratak. A onda smo kao poludjeli po\u017eurili da se \u0161to prije vratimo.<\/p>\n

\u2013 Ma <\/span> gdje si ti, deri\u0161te jedno? – ljutito me do\u010dekala mama idu\u0107i vrtnom stazom prema meni.<\/p>\n

\u2013 Da\u0107u <\/span> ja tebi, balavice jedna!<\/p>\n

Stajala <\/span> sam uko\u010deno. Ni makac. \u0160ta \u0107e biti, bi\u0107e. \u0160ta mogu. U pravu je. Kriva sam. Oti\u0161la sam bez pitanja, zadr\u017eala se predugo, ve\u0107 je no\u0107, a ona je sigurno umirala od straha \u010dekaju\u0107i me da se vratim s pla\u017ee, razmi\u0161ljaju\u0107i da mi se nije dogodilo kakvo zlo. Mo\u017eda me je uporno i tra\u017eila, sva izbezumljena i uspani\u010dena.<\/p>\n

\u2013 Gdje <\/span> si bila? – pitala je zamahuju\u0107i rukom ali je i ne spu\u0161taju\u0107i.<\/p>\n

\u2013 Sa <\/span> Stefanom, na brdu, gore kod crkvice… – pokazivala sam rukom. – Nije se ni\u0161ta desilo.<\/p>\n

Pri\u0161ao <\/span> je i tata, moja za\u0161tita, nasmijan, veseo, nekako zagonetan, kao da je sve vidio, kao da je bio na brdu i virio iza zida.<\/p>\n

\u2013 Pusti <\/span> je! Zar ne vidi\u0161, k\u0107eraka nam se zaljubila – rekao je zagrliv\u0161i me i privio uz sebe. – Do\u0161lo je i to vrijeme.<\/p>\n

Pripijala <\/span> sam se \u010dvrsto uz njega obgrliv\u0161i ga objema rukama, kao upla\u0161ena pti\u010dica koja je odjednom na\u0161la sigurnu za\u0161titu, u gnijezdu. Onda se i mama nekako toplo i dobro\u0107udno nasmijala, naprosto otkravila, pogledala me duboko u o\u010di i pomilovala po kosi. Nje\u017eno, toplo, s neizmjernom ljubavlju. Kakav iznanadni obrat.<\/p>\n

\u2013 Prva <\/span> ljubav – rekla je, a zatim uzela za ruku i povela u ku\u0107u.<\/p>\n

Kao <\/span> da sam ja mala djevoj\u010dica.<\/p>\n

\u00a0<\/p>\n

\u00a0DJEVOJ\u010cICA TU\u017dNIH O\u010cIJU<\/div>\n
\u00a0<\/div>\n
\u00a0<\/div>\n

Krajem <\/span> ljeta, s prvim \u017eutim listovima i sve \u010de\u0161\u0107im ki\u0161ama, u ku\u0107u do na\u0161e doseli\u0161e se novi stanari. Ku\u0107a je bila dugo prazna, zaklju\u010dana, nekako oronula i zaboravljena u ti\u0161ini. Djed Gustav, koji nam je branio da prvo beremo tre\u0161nje, zatim jabuke i na kraju dunje, \u017eute, miri\u0161ljave, velike kao dinje, odselio se prodav\u0161i ku\u0107u. Prostrano dvori\u0161te sa poplo\u010danim stazama, aleje cvije\u0107a i stara \u0161upa u dnu, obrasla mahovinom, drve\u0107em i pretrpana starudijom, postado\u0161e na\u0161e omiljeno mjesto za svakodnevnu igru.<\/p>\n

Moj <\/span> drug Ga\u0161a, zvani Klupoder, stalno je imao nove ideje za igru. Cijelo smo ljeto proveli u tom dvori\u0161tu. Znali smo svaki kutak, svaku travku, svako drvo. Ali, pred po\u010detak \u0161kolske godine Ga\u0161ina tetka odvede Ga\u0161u na stanicu, a zatim u grad, gdje mu je \u017eivjela majka, i ja tako ostadoh sam. Usamljeno sam \u0161vrljao oko ku\u0107e i pronalazio stvari koje smo Ga\u0161a i ja izvadili iz \u0161upe. Dozrijevale su dunje, lepr\u0161ali prvi \u017euti listovi i sve \u010de\u0161\u0107e padale ki\u0161e. Ku\u0107a do na\u0161e opet mi je postala neinteresantna, kao i kada je u njoj \u017eivio djed Gustav.<\/p>\n

Jednog <\/span> dana, pred ve\u010de, dok sam dugom stazom gurao obru\u010d, pred ku\u0107om se zaustavio kamion pretrpan namje\u0161tajem. Pobjegao sam u svoje dvori\u0161te i gledao preko visoke ograde. Grupa radnika istovarila je stvari, unijela ih u ku\u0107u i oti\u0161la. Drugi dan jo\u0161 nekoliko puta su dolazili i odlazili. Ujutro sam iz svoje sobe \u010duo glasove radnika koji su ure\u0111ivali dvori\u0161te, a kada sam pogledao kroz prozor, ku\u0107a mi se u\u010dinila ljep\u0161om. Ona je to i bila, jer su je radnici okre\u010dili, a dvori\u0161te je bilo po\u010di\u0161\u0107eno i svijetlo kao umiveno.<\/p>\n

Poslije <\/span> nekoliko dana do\u0161li su i novi stanari. S nestrpljenjem sam o\u010dekivao da vidim ho\u0107e li imati dje\u010daka, \u0161to sam \u017earko pri\u017eeljkivao, ali imali su djevoj\u010dicu. Malu, sitnu, lepr\u0161avu kao pahuljicu. Vidio sam je isti dan. Bila je lijepa i nje\u017ena. Imala je plavu dugu kosu i bijelu haljinu sa ta\u010dkicama. Sjedila je u dnu dvori\u0161ta s lutkom u krilu i kao da svijet nije postojao oko nje. Ni da okrene glavu. Cio dan vrzmao sam se oko ograde, ali me ona nije primje\u0107ivala. Onda sam se dosjetio: \u0161utnuo sam loptu preko ograde i zovnuo je:<\/p>\n

\u2013 Hej<\/span>!<\/p>\n

Podigla <\/span> je glavu i pogledala sasvim mirno i nezainteresovano prema ogradi.<\/p>\n

\u2013 Dodaj <\/span> mi tu loptu! – zamolio sam je zbunjeno.<\/p>\n

Pri\u0161la <\/span> je polako ogradi nose\u0107i moju probu\u0161enu loptu.<\/p>\n

\u2013 Ti <\/span> stanuje\u0161 tu? – upitala me pokazuju\u0107i rukom prema na\u0161oj ku\u0107i.<\/p>\n

\u2013 Ve\u0107 <\/span> dugo – odgovorio sam crvene\u0107i kao paprika.<\/p>\n

\u2013 Ja <\/span> sam Ka\u0107a.<\/p>\n

Rekoh <\/span> joj svoje ime.<\/p>\n

\u2013 Mi <\/span> smo se ju\u010de doselili.<\/p>\n

\u2013 Znam<\/span> .<\/p>\n

\u2013 Vidio <\/span> si?<\/p>\n

\u2013 Da<\/span>. Igrao sam se ranije tu u dvori\u0161tu s Ga\u0161om Klupoderom.<\/p>\n

\u2013 Ko <\/span> ti je to?<\/p>\n

\u2013 Moj <\/span> drug. Gavrilo Petrovi\u0107, zvani Klupoder.<\/p>\n

\u2013 Zbog <\/span> \u010dega su ga tako zvali?<\/p>\n

\u2013 Ponavljao <\/span> je tri puta isti razred.<\/p>\n

\u2013 Tri puta<\/span>?!<\/p>\n

\u2013 Tri <\/span> puta.<\/p>\n

\u2013 Jesu <\/span> li ga tukli?<\/p>\n

\u2013 Nisu<\/span> . Nije se bojao tetke s kojom je \u017eivio, a majka mu je bila u gradu.<\/p>\n

Primijetio <\/span> sam da ima krupne i tu\u017ene o\u010di, kao da su u njima stalno suze, i dvije male jamice kraj usana kada bi se nasmijala. Mr\u0161ave ruke s dugim prstima nje\u017eno su dr\u017eale lutku koja joj je lijepo pristajala. Ispri\u010dala mi je dosta toga o svojoj mami i tati, koje je knjige pro\u010ditala i da \u0107e i\u0107i u isti razred kao i ja kada po\u010dne \u0161kola. Bila je brbljava, kao sve djevoj\u010dice.<\/p>\n

Sutradan <\/span> sam pre\u0161ao u njeno dvori\u0161te. Opet sam se mogao igrati u staroj \u0161upi, ali vi\u0161e nije bilo Ga\u0161e Klupodera, nenadma\u0161nog pronalaza\u010da igara, ve\u0107 sam ih se morao ja dosje\u0107ati. Ni\u0161ta nije bilo isto. Ka\u0107a je bila prava djevoj\u010dica i prva s kojom sam se dru\u017eio. Nije znala ili nije htjela da se igra igara koje sam ja predlagao, ve\u0107 je htjela da u svakoj bude prisutna lutka. Trudio sam se jedno vrijeme da udovoljim njenim \u017eeljama, iako mi se to nije svi\u0111alo.<\/p>\n

Jesen <\/span> je brzo dolazila u na\u0161u varo\u0161. Breze pod prozorom imale su sve manje li\u0161\u0107a, svuda su mirisale dunje i jabuke, a rijeka iza ku\u0107e postajala je sve dublja. Stalno sam bio s Ka\u0107om. Postali smo nerazdvojni prijatelji. Po cio dan provodili smo zajedno.<\/p>\n

\u2013 Dosta <\/span> mi je ovih igara! – rekoh jednog dana.<\/p>\n

Ka\u0107a <\/span> se tr\u017ee i pogleda me svojim dubokim, tu\u017enim o\u010dima. Bila je iznena\u0111ena. To od mene nije o\u010dekivala. Bole\u0107iv osmijeh uko\u010di se na njenom licu, a one dvije jamice postado\u0161e jo\u0161 ljep\u0161e. Gledala je \u010das mene \u010das svoju lutku, koja je bila uredna i lijepa kao i ona. Pokajah se zbog svojih rije\u010di. Ka\u0107a je i dalje stajala preda mnom, mirna, oborena pogleda, skupljena u svojoj haljinici, \u010dinila mi se jo\u0161 nemo\u0107nijom, manjom, ljupkijom.<\/p>\n

\u2013 Ti… <\/span> – promuca zbunjeno kao da \u0107e zaplakati.<\/p>\n

\u2013 Idemo <\/span> u zamak – rekoh brzo. Boje\u0107i se da me ne preduhitri, dodadoh: – Ponesi i svoje igra\u010dke, svoju lutku.<\/p>\n

\u2013 Strah <\/span> me je visina.<\/p>\n

\u2013 Ne <\/span> mora\u0161 da se boji\u0161 kada si sa mnom – rekoh va\u017eno.<\/p>\n

Stari <\/span> zamak nalazio se na najve\u0107em brijegu iznad varo\u0161i. Nije slu\u017eio ni\u010demu, ali je bio dobro o\u010duvan. S najvi\u0161e njegove kule prostirao se lijep vidik sve do grada. Ljudi iz varo\u0161i rijetko su odlazili do njega, ali su zato izletnici \u010desto navra\u0107ali. O njegovim zidinama su kru\u017eile \u010dudnovate pri\u010de, koje su kod nas djece izazivale jezu, a i stariji nisu ostajali ravnodu\u0161ni. Dok je u varo\u0161i bio Ga\u0161a Klupoder, \u010desto smo odlazili gore. \u010cini mi se da on nije znao za nikakav strah. \u017divot kod siroma\u0161ne tetke nije milovao Ga\u0161u i on je jo\u0161 od malih nogu nau\u010dio da se ne pla\u0161i. Tako sam i ja zavolio zamak i s njim odlazio tamo. Ali od kada je Ga\u0161a oti\u0161ao u grad, nisam i\u0161ao nijednom.<\/p>\n

Ka\u0107a <\/span> i ja smo se dugo penjali uz brijeg. Dan je bio sun\u010dan, bez ijednog obla\u010dka. Iza nas je ostajala na\u0161a varo\u0161, otkrivaju\u0107i nove i nove krovove. Svuda je bilo mirno. Ka\u0107a je zastajkivala, okretala se, gubila igra\u010dke i vra\u0107ala se da ih prona\u0111e, ali smo na kraju ipak stigli.<\/p>\n

\u2013 Pope\u0107emo <\/span> se na kulu – rekoh gledaju\u0107i u visinu.<\/p>\n

Ka\u0107a <\/span> prvo za\u010du\u0111eno pogleda mene, a onda zidine kule.<\/p>\n

\u2013 Ja <\/span> ne smijem – re\u010de tiho.<\/p>\n

\u2013 Ne <\/span> boj se, Ka\u0107a. Vidje\u0107e\u0161 samo kako je to lijepo.<\/p>\n

\u2013 Strah <\/span> me je visine.<\/p>\n

\u2013 Daj <\/span> ruku! – rekoh pomalo drsko.<\/p>\n

Poveo <\/span> sam je uz kru\u017ene stepenice. I\u0161la je polako, zastajkuju\u0107i i morao sam da je vu\u010dem za ruku. Osje\u0107ao sam kako strah osvaja njeno tijelo. Ruka joj je bila vla\u017ena a o\u010di jo\u0161 ve\u0107e i tu\u017enije, kao da \u0107e iz njih svakog trenutka pote\u0107i suze. Mora da joj je srce jako kucalo dok sam je i dalje vukao stepenik po stepenik.<\/p>\n

Odjednom<\/span>, negdje ispod krova, probu\u0111eni na\u0161im glasovima i koracima, prepla\u0161eno zalepr\u0161a\u0161e golubovi i iznad na\u0161ih glava strelovito odletje\u0161e u daljinu. Ka\u0107ine tu\u017ene o\u010di postado\u0161e kao provalije. Veoma upla\u0161ena po\u010dela je da pla\u010de i bje\u017ei niz strme stepenice. U prvom trenutku nisam se od straha ni sam sna\u0161ao i pustio sam njenu ruku. Bje\u017eala je sve br\u017ee i pri samom dnu spotakla i pala. Kada sam do\u0161ao do nje, iz koljena joj je tekla krv. Pla\u010d je postajao sve ja\u010di.<\/p>\n

\u2013 Ne <\/span> boj se, Ka\u0107a – tje\u0161io sam je tiho.<\/p>\n

\u2013 Krv<\/span>…<\/p>\n

\u2013 Pa <\/span> \u0161ta?! Daj tu krpicu, previ\u0107emo ranu.<\/p>\n

\u2013 Boli<\/span>, boli… – plakala je ona, dok su joj se krupne suze slivale niz lice.<\/p>\n

\u2013 Nije <\/span> to ni\u0161ta, vidje\u0107e\u0161…<\/p>\n

\u2013 \u0160ta <\/span> je ono bilo?<\/p>\n

\u2013 Golubovi<\/span>. Oni su dobri.<\/p>\n

\u2013 Ma <\/span> ne vjerujem ti.<\/p>\n

\u2013 Ma <\/span> golubovi, kad ti ka\u017eem. Ga\u0161a i ja…<\/p>\n

\u2013 Ti <\/span> i taj tvoj Ga\u0161a Klupoder! – prekide me. – Mogli smo nastradati.<\/p>\n

\u2013 Zar <\/span> od golubova?<\/p>\n

\u2013 Nisu <\/span> to bili golubovi.<\/p>\n

\u2013 Uh<\/span>, \u0161to si tako nepovjerljiva! Do\u0111i da ti poka\u017eem.<\/p>\n

\u2013 Ne\u0107u<\/span>.<\/p>\n

\u2013 Kako <\/span> \u0107e\u0161 onda znati da li su ili nisu bili golubovi?<\/p>\n

\u2013 Nije <\/span> va\u017eno.<\/p>\n

\u2013 E<\/span>, kako god ho\u0107e\u0161 – rekoh pomalo drsko penju\u0107i se ponovo uz stepenice, ostavljaju\u0107i je da sjedi na prvom stepeniku.<\/p>\n

Upla\u0161ena <\/span> da ne ostane sama, po\u0161la je boja\u017eljivo za mnom.<\/p>\n

\u2013 Ti <\/span> se ne boji\u0161?<\/p>\n

\u2013 Ne <\/span> – slagah. U stvari, iako sam znao da su to bili golubovi, osje\u0107ao sam pomalo strah.<\/p>\n

Popeli <\/span> smo se na vrh kule. Ka\u0107a je bila odu\u0161evljena. Na sve strane prostirao se veli\u010danstven vidik. Znao sam da se pla\u0161i, ali je savladala strah zbog mene. Pokazao sam joj mjesto gdje su se skrivali golubovi. To ju je umirilo.<\/p>\n

\u2013 Ti <\/span> si dobar dje\u010dak – kaza u jednom trenutku pomilovav\u0161i me blago po obrazu.<\/p>\n

Iznenadih <\/span> se zbog toga. Nisam to o\u010dekivao od Ka\u0107e. Bilo je neo\u010dekivano, kao iz neba. Tako samo djevoj\u010dice znaju. I dok sam jo\u0161 osje\u0107ao vatru u obrazima zbog tih rije\u010di i dodira, Ka\u0107a pritr\u010da i obuhvati me rukama oko vrata. Vatra mi obuze cijelo tijelo. Bio sam zbunjen. Kao da sam padao s kule. \u010cinilo mi se da letim \u010distim nebom zajedno s Ka\u0107om dr\u017ee\u0107i je za ruku visoko iznad varo\u0161i i rijeke koja je krivudala u daljinu.<\/p>\n

A <\/span> tu do mene stajala je djevoj\u010dica tu\u017enih o\u010diju u kojima se ogledalo plavo nebo, nje\u017ena mala Ka\u0107a, sva ustreptala, nasmijana, zanesena i oslobo\u0111ena straha.<\/p>\n

\u00a0<\/p>\n

PETROF<\/p>\n

\u00a0<\/p>\n

Djevoj\u010dica <\/span> me je uzela za ruku i povela stepeni\u0161tem u gornji dio njihove velike ku\u0107e.<\/p>\n

\u2013 Pokaza\u0107u <\/span> ti ne\u0161to – rekla je. – To mora\u0161 vidjeti.<\/p>\n

Po\u0161ao <\/span> sam stidljivo gledaju\u0107i u svoje bose i pra\u0161njave noge koje su ostavljale bijeli trag na besprijekorno \u010distim drvenim stepenicama. U pore\u0111enju s njom, li\u010dio sam na pravo stra\u0161ilo. Bilo me je sram. \u0160ta ako se pojavi njena majka i vidi me u mojim ritama, pra\u0161njava, ra\u0161\u010dupane kose, s pra\u0107kom u zadnjem d\u017eepu farmerki…? Ali tada nisam imao kuda. Ona me je uporno vukla uz lakirano stepeni\u0161te i uskoro smo se na\u0161li u prostranoj polukru\u017enoj sobi na mansardi, s velikim prozorima i otvorenim vratima kroz koja se, preko terase, vidio bujni park iza ku\u0107e. Guste zelene grane stabala dopirale su do samih stakala.<\/p>\n

\u2013 Vidi<\/span>! – pokazala je prema prozoru.<\/p>\n

U <\/span> uglu sobe stajala je neka velika bijela sprava na kojoj je krupnim zlatnim slovima pisalo PETROF.\u00a0 Tada nisam znao da je to klavir. Mome i onako velikom uzbu\u0111enju nije bilo kraja kada se sobom razlio milozvu\u010dan zvuk, nakon \u0161to je ona pri\u0161la i prstom dodirnula ne\u0161to \u0161to ja u prvi mah nisam vidio.<\/p>\n

\u2013 Odsvira\u0107u <\/span> ti ne\u0161to – rekla je \u0161ire\u0107i svoja usta u drag osmijeh.<\/p>\n

Privukla <\/span> je stolicu i sjela.<\/p>\n

Onda <\/span> je prstima po\u010dela dodirivati male plo\u010dice pomjeraju\u0107i ruke lijevo i desno. Izgledala je vrlo ljupko sjede\u0107i na stolici i sviraju\u0107i. Stajao sam pored nje uzbu\u0111en i nespretan. Sobom je odzvanjao zvuk koji do tada nikada nisam \u010duo. Bio sam o\u010daran i Anom i muzikom.<\/p>\n

\u2013 To <\/span> je \u0160open – rekla je va\u017eno gledaju\u0107i me krupnim plavim o\u010dima u kojima je bilo puno samopouzdanja i \u017eelje za dokazivanjem. Kako to ona zna, \u010dudio sam se gledaju\u0107i uzbu\u0111eno \u010das u nju, \u010das u prste koji su vje\u0161to skakutali.<\/p>\n

\u2013 U\u010di\u0161 <\/span> li ti svirati klavir? – upitala me kada je prestala svirati.<\/p>\n

\u2013 Ne<\/span> ! – odgovorio sam nespretno i pomislio: \u201d\u010cuj, klavir, a pi\u0161e PETROF.“<\/p>\n

\u2013 Ja <\/span> \u0107u te u\u010diti – obe\u0107ala je opet samouvjereno i va\u017eno.<\/p>\n

Iz <\/span> prizemlja ku\u0107e za\u010duo se \u017eenski glas:<\/p>\n

\u2013 Ana<\/span>, kada si se vratila?<\/p>\n

\u2013 Maloprije<\/span>, mama – odgovorila je potr\u010dav\u0161i do ograde stepeni\u0161ta gledaju\u0107i u prizemlje ku\u0107e.<\/p>\n

\u2013 Do\u0111i <\/span> da jede\u0161 – rekla je njena mama ti\u0161im glasom.<\/p>\n

\u2013 Tu <\/span> je i moj novi prijatelj.<\/p>\n

\u2013 Dobro<\/span>, dovedi i njega.<\/p>\n

\u201d\u0160ta <\/span> sada?“, pomislio sam. Bio sam ljut na samog sebe. Koga sam vraga morao da virim kroz ogradu, ali sam se odmah sjetio da mi to nije prvi put. Uvijek kada sam prolazio pored te ku\u0107e zastajkivao sam kraj visoke \u017eeljezne ograde, hvatao se za \u0161ipke i gledao na prostrani zeleni travnjak, grmove ru\u017ea i drugog cvije\u0107a pored duge bijele staze sve do prostrane verande. Ne\u0161to me privla\u010dilo tome mjestu. Sve je tu bilo nekako neobi\u010dno, uredno, kao u snu. Tako je bilo i toga poslijepodneva kada me Ana primijetila i pozvala da u\u0111em i razgledam ba\u0161tu i ku\u0107u izbliza. Mislio sam da pro\u0111em samo kroz \u017eeljeznu kapiju pa da se vratim, zatim smo u razgovoru do\u0161li do verande, a kada me pozvala da razgledam ku\u0107u iznutra, opirao sam se, ne\u0107kao, pokazivao na prljave noge, pa ipak u\u0161ao u verandu. Zatim smo pro\u0161li dugi hodnik, ogromnu sobu s crnim ko\u017enim foteljama, visokim policama s knjigama od poda do tavanice, kaminom i, najzad, penju\u0107i se stepenicama, u sobu s klavirom za koju mi je rekla da je njena.<\/p>\n

Znao <\/span> sam da sada moram pro\u0107i istim putem, a najradije bih od stida propao u zemlju. Ve\u0107 sam zami\u0161ljao njenu majku kako iza mene \u010disti tragove koje sam ostavio na stepenicama i tepihu. Izbje\u0107i susret s Aninom majkom nisam mogao, a takav nisam \u017eelio dolje. Otezao sam silazak i stalno ne\u0161to zapitkivao kako bih produ\u017eio neizvjesnost, nadaju\u0107i se da \u0107u nekako ipak uspjeti \u0161mugnuti na ulicu, na slobodu. O \u0161ta bih samo dao da sam se u tom trenutku mogao na\u0107i izvan ku\u0107e. Zaista me bilo stid moje skromne odje\u0107e, pocijepanih farmerki i izblijedjele ko\u0161ulje. Mogao sam barem noge oprati.<\/p>\n

Ana <\/span> se trudila da odgovori na svako moje pitanje. Brzo smo se upoznali i izgledalo je\u00a0 kao da se ve\u0107 dugo znamo. Njoj je kao i meni ovaj susret bio drag. Htjela se svakim svojim pokretom pokazati kao vrijedna i pametna djevoj\u010dica, \u0161to ona u stvari i jeste bila. Ali, iz prizemlja se ponovo za\u010duo glas njene majke:<\/p>\n

\u2013 Ana<\/span>, hajde, do\u0111ite!<\/p>\n

\u2013 Odmah<\/span>, mama… silazimo – zacvrkutala je ona i po\u0161la prema stepeni\u0161tu o\u010dekuju\u0107i da i ja krenem. A ja sam imao jo\u0161 mnogo bezveznih pitanja.<\/p>\n

Zastao <\/span> sam. \u0160to nisam ptica pa da kroz prozor odletim u park. \u0160ta da preduzmem?<\/p>\n

\u2013 A <\/span> da jo\u0161 malo svira\u0161… – promucao sam nevoljko. – Jako mi se to svi\u0111a.<\/p>\n

\u2013 Zaista <\/span> ti se svi\u0111a kako sviram?<\/p>\n

\u2013 Naravno<\/span>. Divno je.<\/p>\n

Bilo <\/span> joj je drago.<\/p>\n

Nasmijana <\/span> i vesela brzo se vratila i sjela. Svirala je, a ja sam se dr\u017eao za klavir kao da \u0107u pasti.<\/p>\n

\u2013 Ma <\/span> ne, pogrije\u0161ila sam – govorila je ljute\u0107i se Ana i ponovo po\u010dinjala iz po\u010detka da svira. – Ovo <\/span> se zove \u201dZa Elizu“. Svi\u0111a li ti se?<\/p>\n

Klimnuo <\/span> sam glavom. Zvu\u010dalo je zaista veoma lijepo.<\/p>\n

\u2013 Kada <\/span> porastem bi\u0107u balerina. Idem i u \u0161kolu za balet… – saop\u0161tila mi je s ponosom.<\/p>\n

Jo\u0161 <\/span> je neko vrijeme svirala prebiru\u0107i vje\u0161to prstima po tipkama, a onda iznenada upitala:<\/p>\n

\u2013 A <\/span> ti, \u0161ta \u0107e\u0161 ti biti kada poraste\u0161?<\/p>\n

Ne <\/span> razmi\u0161ljaju\u0107i, lupio sam na brzinu:<\/p>\n

\u2013 Ja <\/span> \u0107u istresati kante…<\/p>\n

\u2013 Kante!? <\/span> – okrenula se iznena\u0111eno prema meni. – Kakve kante?<\/p>\n

\u2013 Za <\/span> sme\u0107e, limene…<\/p>\n

\u2013 Smetlar…<\/span>?<\/p>\n

\u2013 Pa <\/span> da.<\/p>\n

To <\/span> je prenerazi. Lice joj je odjednom dobilo bole\u0107iv i ozbiljan izraz. Njenom \u010du\u0111enju nije bilo kraja. Mora da sam je jako razo\u010darao. Gledala me je za\u010du\u0111eno i s neizmjerljivom tugom u o\u010dima a meni se \u010dinilo da \u0107u se utopiti u dubini njenih zjenica.<\/p>\n

\u2013 Za\u0161to <\/span> \u017eeli\u0161 biti ba\u0161 to… smetlar?<\/p>\n

\u2013 Zato <\/span> \u0161to oni lijepo vise na kamionu kada se voze ulicom…<\/p>\n

\u010cesto <\/span> sam tada na ulici vi\u0111ao kamione gradske \u010disto\u0107e i ljude koji su gotovo u pokretu skakali s njih, brzo istresali limene kante i ponovo stajali na papu\u010dice i vozili se kroz grad do sljede\u0107eg mjesta gde je trebalo pokupiti sme\u0107e. Visili su na njima i meni je to bilo vrlo interesantno i lijepo. A tek na okukama. Kamion bi brzo zaokrenuo a moji junaci su kao kaskaderi ostajali izvijeni na njima, samo na jednoj nozi i dr\u017ee\u0107i se jednom rukom kao da \u0107e poletjeti. \u010cinilo mi se da su to vrlo hrabri ljudi. Tada sam \u017earko \u017eelio da to i sam isprobam.<\/p>\n

\u2013 Nije <\/span> to za tebe – rekla je Ana samouvjereno.<\/p>\n

Njen <\/span> glas i nepoznati smijeh sa stepeni\u0161ta trgao me iz trenutnog sna o vo\u017enji na kamionu gradske \u010disto\u0107e. Anina majka je stajala na vrhu stepenica i kroz otvorena vrata \u010dula na\u0161 zadnji razgovor. Jo\u0161 uvijek se smijala, ali ne tako glasno.<\/p>\n

Oborio <\/span> sam pogled. U\u0161i su po\u010dele da mi gore. Soba se okretala kao vrtuljak. \u0160ta mi bi? Kakav smetlar. Moja \u017eelja je bila sasvim druga\u010dija. Ovo sam rekao samo pred Anom. Htio sam ispasti va\u017ean i hrabar. Mislio sam da \u0107e to nju odu\u0161eviti. Ja kao hrabri kaskader visim na kamionu, kamion juri, ska\u010dem vje\u0161to, a isto tako brzo se penjem dok me svi gledaju i dive se mojoj vje\u0161tini i hrabrosti.<\/p>\n

Anina <\/span> majka je pri\u0161la i pomilovala me po kosi. Bila je to veoma lijepa i mila \u017eena, visoka, s krupnim plavim o\u010dima kao \u0161to su bile i Anine, sa stalnim osmijehom na licu koje je zra\u010dilo dobrotom.<\/p>\n

\u2013 Ti <\/span> si Anin novi prijatelj? – rekla je blago se smije\u0161e\u0107i.<\/p>\n

\u2013 Zove <\/span> se Sini\u0161a – dodala je Ana.<\/p>\n

\u2013 Do\u0111i<\/span>, ru\u010da\u0107e\u0161 s nama!<\/p>\n

\u2013 Ne<\/span>, jeo sam kod ku\u0107e. Ja nisam gladan… – mucao sam upla\u0161eno.<\/p>\n

\u2013 Nema <\/span> veze. Do\u0111i, poje\u0161\u0107e\u0161 kola\u010d i popiti sok.<\/p>\n

\u2013 Ma <\/span> hajde ve\u0107 jednom – vukla me je Ana za ruku.<\/p>\n

Silaze\u0107i <\/span> niz stepenice ponovo sam vidio bijeli trag svojih stopala. Kao da sam gazio po kre\u010du. Opet sam bio ljut na sebe. Tr\u010de\u0107i nekom pra\u0161njavom ulicom moga predgra\u0111a, gdje se uvijek ne\u0161to kopalo, zidalo, ru\u0161ilo, mora da sam negdje ugazio u prah kre\u010da jer su mi noge bile bijele. Kada se tome dodaju moje pocijepane farmerke, \u010dija je jedna nogavica bila do koljena a druga jo\u0161 kra\u0107a, s poluotrgnutim d\u017eepovima u kojima se moglo na\u0107i sva\u0161ta, pa ko\u0161ulja, kosa… Nisam izgledao nimalo sjajno. Nasuprot meni Ana je bila potpuna suprotnost. Kao najljep\u0161a krhka porculanska figurica.<\/p>\n

\u2013 Operite <\/span> ruke, djeco, pa do\u0111ite za sto! – rekla je Anina majka.<\/p>\n

\u2013 Do\u0111i<\/span>! Ovdje.<\/p>\n

Uvela <\/span> me je u veliku kupaonicu veli\u010dine na\u0161e sobe. Sve je bilo uredno i besprijekorno \u010disto. Mirisalo je na jorgovan.<\/p>\n

E<\/span>, ho\u0107e\u0161 vraga. Na mojim rukama je bilo tragova uljane boje koja se obi\u010dnim sapunom ne pere. Opet sam se zastidio. Kada sam iza\u0161ao iz kupaonice ruke sam dr\u017eao za le\u0111ima. Morao sam da sjednem.<\/p>\n

\u2013 Joooj!!! <\/span> – posko\u010dio sam kao oparen.<\/p>\n

\u2013 \u0160ta <\/span> ti je? – uzbu\u0111eno je upitala Ana kroz smijeh.<\/p>\n

\u2013 Ubode <\/span> me.<\/p>\n

\u2013 \u0160ta <\/span> te ubode?<\/p>\n

\u2013 Ekser… <\/span> – rekao sam dr\u017ee\u0107i ekser koji sam izvadio iz d\u017eepa.<\/p>\n

\u2013 Kakav <\/span> ekser? – smijala se ona i dalje.<\/p>\n

Pa <\/span> da, tek sam se tada sjetio kuda sam u stvari po\u0161ao. Otac me je poslao u centar da kupim eksere za njegovu malu radionicu u podrumu. U njoj je on u slobodno vrijeme izra\u0111ivao najrazli\u010ditije stvari. Sada me je sigurno \u010dekao.<\/p>\n

\u2013 Moram <\/span> da po\u017eurim – rekao sam. – Tata \u0107e se ljutiti.<\/p>\n

\u2013 \u010cekaj<\/span>, mora\u0161 pojesti barem kola\u010d.<\/p>\n

Kola\u010d <\/span> je bio zaista dobar. Uvijek sam volio kola\u010de. Ni jedna nedelja u na\u0161oj ku\u0107i nije pro\u0161la bez kola\u010da. \u010cini mi se da ih je majka uvijek pekla, stalno izmi\u0161ljaju\u0107i sve nove i nove vrste. Anina majka je donijela sok. Kola\u010d i sok – izvrsno! Tako dobre ba\u0161 nikada nisam jeo.<\/p>\n

\"\"<\/a>Tako <\/span> je po\u010delo poznanstvo s Anom i prva posjeta njenoj ku\u0107i. Moje dru\u017eenje s njom nastavilo se kroz cijelo djetinjstvo. Ana me u\u010dila da sviram klavir, koji sam ja dugo, uporno dugo nazivao PETROF. \u010cinilo mi se da mu je to ime ljep\u0161e. Njegova tajna me oma\u0111ijala. \u017darko sam \u017eelio da vidim \u0161ta je to u njemu. Nau\u010dio sam pomalo i da sviram. \u010cesto nam se pridru\u017eivala njena majka. Ona je bila prava umjetnica. Svirala je izvrsno i meni se svaki put \u010dinilo da je ona tog trenutka odsutna, negdje daleko u mislima, u nekim davnim snovima.<\/p>\n

Od <\/span> Ane sam mnogo nau\u010dio. U njenoj ku\u0107i bile su samo neobi\u010dne stvari koje mi nismo imali. Znala me prekoriti kada bih ne\u0161to ru\u017eno rekao ili u\u010dinio, ali i pohvaliti za ono \u0161to je dobro.<\/p>\n

Ana\u00a0<\/span>je kasnije zaista postala balerina. Uvijek kada pro\u0111em pored njene ku\u0107e, u neke ve\u010dernje sate, tih i zanesen, kao da \u010dujem zvuk klavira. Osjetim neku neobja\u0161njivu radost i sjetu. Kao da \u0107u da poletim u sobu s klavirom.<\/p>\n

\u2013 PETROF<\/span>! – ka\u017eem veselo ozarenog lica i uz blag smije\u0161ak, zami\u0161ljaju\u0107i nje\u017enu djevoj\u010dicu kako prsti\u0107ima prebire preko dirki.<\/p>\n

\u00a0<\/p>\n

\u00a0MALI ZET<\/p>\n

\u00a0<\/p>\n

U <\/span> ba\u0161ti, ispod rascvjetane dunje, tik do ulice, stajala je Olja. Kraj duge \u017eeljezne ograde, s rukama u d\u017eepovima, prolazio je Sini\u0161a.<\/p>\n

\u2013 Ba\u0161 <\/span> si lijepa – rekao je neo\u010dekivano.<\/p>\n

Iznena\u0111ena <\/span> Olja je pocrvenjela. Blago rumenilo prekrilo joj je cijelo lice a usnice lagano zadrhtale. Kao da \u0107e zaplakati. Nije znala \u0161ta da mu odgovori, samo je oborila pogled i vrhom cipelice stala da pravi male polukrugove u travi.<\/p>\n

\u2013 Da<\/span>, da… Ba\u0161 to. Lijepa si djevoj\u010dica. Eto, tako… da zna\u0161… – produ\u017eio je jo\u0161 drskije ali i pla\u0161ljivo Sini\u0161a i sam za\u010du\u0111en svojom hrabro\u0161\u0107u.<\/p>\n

\u2013 O<\/span>, to je moj mali zet! – za\u010duo je odjednom glas Oljine mame Jelene, koja se naglo uspravila u ru\u017ei\u010dnjaku gdje je do tada poslovala ne\u0161to oko dugih stabljika ru\u017ea i koju odmah nije primijetio.<\/p>\n

Sada <\/span> se Sini\u0161a zastidio. Oborio je pogled, uhvatio rukama za ogradu i po\u010deo zbunjeno i sam nogom da gurka neki kamen\u010di\u0107 na putu. Dok mu je vatra palila u\u0161i, Oljina se mama ve\u0107 primakla ogradi. Blago se smije\u0161ila dr\u017ee\u0107i u ruci \u0161kare za obrezivanje ru\u017ea. U tom momentu Sini\u0161a je po\u017eelio da propadne u zemlju. Mada to nije bilo prvi put, Oljina ga mama opet nazvala ?malim zetom“.<\/p>\n

\u2013 Nisam <\/span> ja mali! – uvrije\u0111eno i prkosno rekao je Sini\u0161a. – Vidite koliki sam.<\/p>\n

Onda <\/span> se ko\u010doperno isprsio, ali i malo propeo na prste da Oljina mama ne primijeti.<\/p>\n

\u2013 Znam<\/span>, znam! – rekla je Oljina mama. – Daj, daj, ne ljuti se. U\u0111i pa \u0107emo popiti limunadu. Znam da voli\u0161 limunadu.<\/p>\n

\u201dHm<\/span>, limunada. Pa to i nije lo\u0161a ideja“, pomisli Sini\u0161a. Stajao je jo\u0161 malo, a onda krenuo prema kapiji.<\/p>\n

Oljina <\/span> mama ga zagrli i povede u verandu. Za njima doskaku\u0107e i Olja.<\/p>\n

\u2013 Ima\u0161 <\/span> i najljep\u0161u i najdu\u017eu kosu u razredu – re\u010de Sini\u0161a nakon \u0161to su Olja i on ostali sami na verandi i nakon \u0161to popi dobar gutljaj limunade.<\/p>\n

\u2013 Ba\u0161 <\/span> si drzak – ne otrpi Olja.<\/p>\n

\u2013 Drzak<\/span>! Za\u0161to drzak?<\/p>\n

\u2013 Zato… <\/span> zato… – zbunjeno \u0107e Olja, ali ostade bez pravog odgovora. Kao da joj i nije bilo ba\u0161 krivo zbog toga \u0161to on govori.<\/p>\n

Sini\u0161a <\/span> se jo\u0161 bolje namjesti u udobnu naslonja\u010du, i, kao da skuplja hrabrost za daljnje korake, naka\u0161lja se i produ\u017ei.<\/p>\n

\u2013 I <\/span> da zna\u0161, istina je.<\/p>\n

\u2013 \u0160ta <\/span> je istina? – vragoljasto upita Olja.<\/p>\n

\u2013 Pa <\/span> sve to. Zaista si najbolja djevoj\u010dica u razredu. Bolja si i od Ane, Jelene, Tanje…<\/p>\n

\u2013 Svi <\/span> ste vi mu\u0161karci la\u017eovi – iznenada re\u010de Olja. – A ju\u010de si njima dijelio \u017evake.<\/p>\n

\u2013 Kada <\/span> si ti pobjegla.<\/p>\n

\u2013 A <\/span> Petri si dao ?Malog princa“ koga sam ja tra\u017eila i pisao si joj u spomenar.<\/p>\n

\u2013 Ne <\/span> brini, sutra \u0107u ti donijeti ?Malog princa“. Imam jo\u0161 lijepih knjiga ako \u017eeli\u0161.<\/p>\n

Na <\/span> verandu u\u0111e Oljina mama s kola\u010dima koje je Sini\u0161a mnogo volio.<\/p>\n

\u2013 Evo <\/span> za mog velikog zeta i moju srnicu.<\/p>\n

\u201dIma <\/span> pravo“, pomisli Sini\u0161a. ?I li\u010di mi na srnicu. \u010cak je i od nje ljep\u0161a.“<\/p>\n

A <\/span> zatim se prihvati kola\u010da. Nije zaboravio da pohvali Oljinu mamu. Tako su ga u\u010dili. Kola\u010di su zaista bili odli\u010dni.<\/p>\n

\u2013 Vidi<\/span>, vidi! Pa moj mali zet je i lijepo vaspitan.<\/p>\n

Rekla <\/span> je to dobrodu\u0161no i meko pomilovav\u0161i ga po kosi od \u010dega je Sini\u0161a osjetio neko lijepo zadovoljstvo. Bilo mu je drago. Eto, Oljina mama ga hvali. To mu uli jo\u0161 ve\u0107e povjerenje i hrabrost. Kada ona ode, on nastavi svoj napad.<\/p>\n

\u2013 A <\/span> ti i Ratko? – upita jedu\u0107i kola\u010de.<\/p>\n

\u2013 \u0160ta <\/span> ja i Ratko? – iznena\u0111eno \u0107e Olja.<\/p>\n

\u2013 Pa <\/span> to… da je on tvoj momak.<\/p>\n

\u2013 Nije <\/span> on moj momak.<\/p>\n

\u2013 A <\/span> ko je?<\/p>\n

\u2013 Niko<\/span>.<\/p>\n

\u2013 Kako <\/span> niko?<\/p>\n

\u2013 Niko<\/span>.<\/p>\n

\u2013 Jeste<\/span>.<\/p>\n

\u2013 E <\/span> nije. A ja znam da se tebi svi\u0111a Jelena.<\/p>\n

\u2013 Ih<\/span>, Jelena?! – za\u0161kilji Sini\u0161a na jedno oko. – Kako zna\u0161?<\/p>\n

\u2013 Znam<\/span>. Eto vidi\u0161, priznaje\u0161.<\/p>\n

Nije <\/span> ba\u0161 da mu se Jelena\u00a0 nije svi\u0111ala, ali Olja jo\u0161 vi\u0161e.<\/p>\n

\u2013 Ne <\/span> priznajem.<\/p>\n

\u2013 Priznaje\u0161<\/span>, priznaje\u0161. I pocrvenio si.<\/p>\n

\u2013 Ni\u0161ta <\/span> ja ne priznajem… I da zna\u0161, samo mi se ti svi\u0111a\u0161 – otkide se Sini\u0161i dok je i sam bio iznena\u0111en svojim nastupom.<\/p>\n

Olja <\/span> tu za\u0107uta i obori pogled. Za\u0107uta i Sini\u0161a. Nastade du\u017ea pauza i ti\u0161ina koju ni jedno nije znalo prekinuti.<\/p>\n

\u2013 Da <\/span> ti poka\u017eem ne\u0161to – prelomi odjednom Sini\u0161a.<\/p>\n

\u2013 \u0160ta<\/span>?<\/p>\n

\u2013 Vidje\u0107e\u0161<\/span>. Po\u0111i sa mnom do \u0161ume na brijegu. Tamo sam upravo krenuo prije nego \u0161to sam kod vas svratio.<\/p>\n

Po\u0161li <\/span> su livadom gaze\u0107i visoku travu do koljena i mnogobrojne mlade cvjetove.<\/p>\n

\u2013 Nisam <\/span> htio da te naljutim – re\u010de dok je kora\u010dao pored nje.<\/p>\n

Olja <\/span> se samo nasmije\u0161i pocupkuju\u0107i na jednoj nozi. Ne, nije se ljutila.<\/p>\n

Popeli <\/span> su se na brijeg. Na ivici \u0161ume Sini\u0161a pokaza rukom u kro\u0161nju podebljeg stabla.<\/p>\n

\u2013 Heja<\/span>! – odu\u0161evljeno \u0107e Olja. – Pa to je divno!<\/p>\n

Me\u0111u <\/span> ra\u010dvama nekoliko \u010dvrstih grana nalazila se mala ku\u0107ica napravljena od dasaka, letvica, \u0161iblja, lisnatih gran\u010dica i pokrivena povrh svega komadom cerade od starog kamiona da ne proki\u0161njava.<\/p>\n

\u2013 To <\/span> je moj \u010dardak ni na nebu ni na zemlji – re\u010de Sini\u0161a.<\/p>\n

\u2013 Sam <\/span> si to napravio? – upita ga ona ozbiljno.<\/p>\n

\u2013 Nego <\/span> \u0161ta – on \u0107e va\u017eno.<\/p>\n

\u2013 Stvarno <\/span> je lijepa.<\/p>\n

\u2013 Da <\/span> se popnemo da je vidi\u0161 iznutra.<\/p>\n

\u2013 Mo\u017ee <\/span> – prihvati sa zadovoljstvom ona. – Ali mi mora\u0161 pomo\u0107i.<\/p>\n

\u2013 Naravno<\/span>! Idem prvi.<\/p>\n

Pru\u017eio <\/span> joj je ruku i pomogao da se popne do prvih grana. Kasnije je sve i\u0161lo lak\u0161e. Sjedili su u ku\u0107ici na drvetu i gledali u dolinu. Bio je neobi\u010dno lijep i topao dan, s puno sunca, zelenila i pti\u010dijeg cvrkuta.<\/p>\n

\u2013 Ti <\/span> si… – re\u010de iznenada Sini\u0161a i blago uhvati njenu ruku ne znaju\u0107i \u0161ta dalje da ka\u017ee.<\/p>\n

Ona <\/span> se tome za\u010dudo ne usprotivi, samo opet obori glavu i lice joj prekri jako rumenilo.<\/p>\n

\u00a0<\/p>\n

OSTRVO\u00a0<\/p>\n

\u00a0<\/p>\n

U <\/span> rano, tiho, toplo avgustovsko jutro, prosipaju se prva zlatna zrnca sunca po mirnoj povr\u0161ini mora. Nigdje ni da\u0161ka vjetra, nikakvog zvuka, sve kao da jo\u0161 spava \u010dvrstim snom, osim ptica koje su poranile da pozdrave novi dan. Miri\u0161u stari borovi na obali i \u0161krto primorsko bilje, odmah tu ispod prozora ujakove ku\u0107e.<\/p>\n

Ujak <\/span> tiho ulazi u sobu, gotovo na prstima, sa \u017ealjenjem \u0161to mora da probudi svoje lijepe spava\u010de, Sofiju i Nikolu. Za trenutak zastaje na sredini sobe i gleda ih, smije\u0161i se, onda upire pogled kroz prozor i vidi kako Sunce lagano proviruje iza visoke planine u daljini. Miris mora, njemu toliko znan, penje se i u sobu, a rumenilo jutra po glatkoj povr\u0161ini vode prosipa se sve do udaljenog ostrva \u010dije se konture jedva malo naziru.<\/p>\n

Njih <\/span> dvoje ljupko spavaju i dalje i njemu je ba\u0161 \u017eao \u0161to prema dogovoru mora da ih probudi. Vrijeme je da krenu. Za put je sve spremno. Torbe su jo\u0161 sino\u0107 napunjene svim potrebnim stvarima, jedva su uspjeli da ih zatvore. Stoje tu u sobi nabrekle kao da \u0107e pu\u0107i. Ujna i ujak su vodili ra\u010duna da se ne\u0161to ne zaboravi. On lagano prstom prelazi preko Nikolinog nosa, golica ga. Nikola mlatara rukama i nastavlja da spava. Ali ujak je uporan i od toga se Nikola budi. Ne treba mu mnogo vremena da se sna\u0111e i odmah radosno budi Sofiju.<\/p>\n

\u2013 Sofija<\/span>, ustani! Jutro je.<\/p>\n

I <\/span> Sofija ska\u010de iz kreveta. Brzo se obla\u010de sre\u0107ni i nestrpljivi zbog puta na koji kre\u0107u. Oni taj put danima i\u0161\u010dekuju i on je stalno u njihovim snovima.<\/p>\n

\u2013 \u010cekam <\/span> vas kod barke.\u00a0 Kad vam ujna da doru\u010dak do\u0111ite – ka\u017ee ujak i odlazi.<\/p>\n

I <\/span> ve\u0107 nakon kratkog vremena, s torbama na ramenima, Sofija i Nikola brzo se spu\u0161taju strmim stepenicama, prelaze stazu koja ide uz more i ulaze u barku. Motor ve\u0107 radi i ona je spreman da klizne prema pu\u010dini. Ujak je za kormilom s gusarskom maramom i crnim povezom preko jednog oka. \u0160ta on sve ne bi u\u010dinio za njih dvoje. Nikola na brzinu i sam vezuje svoju maramu. Sada su to ve\u0107 dva stra\u0161na gusara i jedna prelijepa dama spremni da se otisnu od obale i krenu u avanturu.<\/p>\n

Barka <\/span> kre\u0107e podi\u017eu\u0107i male talase i zaokru\u017euje iza mola na otvoreno more. Ujna ih ispra\u0107a ma\u0161u\u0107i rukom i oni joj otpozdravljaju. Vjetar mrsi Sofijinu kosu, a gusarske marame lepr\u0161aju kao zastavice. Ujak pove\u0107ava brzinu i barka sada plovi jo\u0161 br\u017ee. Njihovo mjesto sa gusto na\u010di\u010dkanim ku\u0107ama crvenih krovova i visokim zvonikom crkve u sredini brzo ostaje iza njih. I ba\u0161 je to lijepa slika, kao sa razglednice. Vidi se i ujakova ku\u0107a, velika, odmah na obali iznad mola, sa borovima okolo, ali je ujna ve\u0107 napustila obalu i oti\u0161la u ku\u0107u.<\/p>\n

Svi <\/span> su veseli i jutro je ba\u0161 kao stvoreno za takvo raspolo\u017eenje. Sofija pjevu\u0161i neku pjesmicu koja se ne \u010duje od buke. Ali tu su gusari, opasni morski vuci, ujak i Nikola, koji se vi\u0161e deru nego \u0161to pjevaju:<\/p>\n

\u00a0<\/p>\n

Mi <\/span> mornari ko delije,<\/p>\n

Na <\/span> pramcu na\u0161e galije.<\/p>\n

Duva <\/span> vjetar, dimi lula,<\/p>\n

Stra\u0161ni <\/span> gusar ko ajkula…<\/p>\n

\u00a0<\/p>\n

Sofiji <\/span> je odjednom lo\u0161e od vo\u017enje i ujak prepu\u0161ta kormilo Nikoli. Njemu je \u017eao Sofije, ali je presre\u0107an i va\u017ean s velikim kormilom u rukama. On je sada kapetan, opasni gusar s maramom… Uh, da ga sada vidi Milica.<\/p>\n

\u2013 Draga <\/span> Sofija, pa tek smo krenuli – zabrinut je ujak zbog Sofijine mu\u010dnine. – Lezi ovdje potrbu\u0161ke i di\u0161i duboko. To \u0107e pomo\u0107i.<\/p>\n

I <\/span> Sofija lije\u017ee na pramac barke potrbu\u0161ke. Vjetar joj miluje lice i mrsi dugu kosu. Ujak donosi mali jastuk i stavlja joj ga ispod glave, brinu\u0107i zbog nje. Sofija je blijeda, krhka i nemo\u0107na. Ujak stoji pored nje i miluje je po glavi, od \u010dega je Sofiji, tako joj se \u010dini, lak\u0161e. Za to vrijeme barka sije\u010de morsku povr\u0161inu i grabi u daljinu. Jata galebova kru\u017ee iznad sa ponekim krikom koji se razlije\u017ee resko. More ispred barke je mirno, rumeno, kao da je neko prosuo zlato po njemu.<\/p>\n

Dugo <\/span> traje plovidba do udaljenog ostrva. Sofiji odjednom kao da je lak\u0161e, ali joj ujak ka\u017ee da le\u017ei i dalje. Pa nije lo\u0161e ni ovako, razmi\u0161lja Sofija gledaju\u0107i u daljinu, sve jasnije naziru\u0107i ostrvo. Nikola i dalje kormilari, veseo i zadovoljan zbog ujakovog povjerenja. A ujak se stalno bri\u017eljivo kre\u0107e po barci, malo kod Sofije, malo kod Nikole. I svaki ih put oboje pomiluje nje\u017eno po kosi.<\/p>\n

\u2013 Kako <\/span> si, Sofija, zlato moje? – pita ujak.<\/p>\n

\u2013 Dobro<\/span>, ujo – odgovara Sofija. – Stomak mi se u\u010dvrstio. Sada mi je manje mu\u010dno.<\/p>\n

\u2013 Eto <\/span> vidi\u0161. Znao sam da \u0107e ti biti dobro.<\/p>\n

\u2013 Kada <\/span> sti\u017eemo?<\/p>\n

\u2013 Jo\u0161 <\/span> malo. Samo \u0161to nismo. Vidi\u0161 ostrvo.<\/p>\n

A <\/span> ostrvo kao da je ve\u0107 na dohvat ruke. Ili se samo tako \u010dini. Jasnije se vidi obala, strme stijene, samo poneko zakr\u017eljalo drvo i visoki svjetionik u sredini. Ali barka i dalje uporno plovi i plovi. Nikako da se savim pribli\u017ei ostrvu. Sofija je nestrpljiva, a Nikoli se vo\u017enja ba\u0161 svi\u0111a. On bi \u017eelio da ona \u0161to du\u017ee traje i da kormilo ostane u njegovim rukama.<\/p>\n

Kona\u010dno<\/span>, nakon duge vo\u017enje, ujak preuzima od Nikole kormilo i uplovljava u lu\u010dicu uz svjetionik. Na obali stoji stariji \u010dovjek s lulom u ustima.<\/p>\n

\u2013 Dobar <\/span> dan, kom\u0161ija! – vi\u010de ujak.<\/p>\n

\u2013 Dobro <\/span> do\u0161li, mili – odgovara \u010dovjek prihva\u0107aju\u0107i konop od barke. – Kako je pro\u0161la plovidba, gusari?<\/p>\n

\u2013 Dobro<\/span>, samo \u0161to je moja mjezimica imala malu mu\u010dninu. Kakvo je stanje na svjetioniku?<\/p>\n

\u2013 Sve <\/span> je u najboljem redu. Bez promjena i problema. Ostavljam vam svje\u017eu ribu. Jutros sam je ulovio.<\/p>\n

\u2013 Hvala <\/span> kom\u0161ija, hvala.<\/p>\n

Stariji <\/span> \u010dovjek nakon pozdrava i kra\u0107eg razgovora s ujakom sjeda u svoju barku i odlazi prema kopnu. Sada je ostrvo samo njihovo: Sofijino, Nikolino i ujakovo.<\/p>\n

Najljep\u0161i <\/span> je prvi dan i prva no\u0107 na svjetioniku. Nigdje takve ti\u0161ine i ljepote. Kud god da se okrene\u0161, vidi\u0161 samo more, beskona\u010dno i ravno, plavo svjetlucavo, zagonetno. Galebovi kru\u017ee oko visoke kule, sunce pe\u010de i svaki tren ima\u0161 potrebu i \u017eelju da se bu\u0107ne\u0161 u vodu. Pro\u0111e poneki brod u blizini, pa se sve opet uti\u0161a.<\/p>\n

Sofija <\/span> i Nikola su prvi put na ostrvu. To je ujakov poklon za njih. Prije toga su se dugo dopisivali. Na stotinu poruka je oti\u0161lo na obje strane. Ni\u0161ta nije prepu\u0161teno slu\u010daju, sve je unaprijed isplanirano. Ujak je odr\u017eao obe\u0107anje. A kako i ne bi. Obo\u017eava Sofiju i Nikolu kao i oni njega. Tako je ispunjen njihov dugi san i oni su iz dalekog grada doputovali prvo kod ujaka a sada i na ostrvo.<\/p>\n

Ba\u0161 <\/span> su veselo po\u010deli dani na svjetioniku.<\/p>\n

Sofija <\/span> i Nikola su neumorno i svakodnevno sve bolje upoznavali malo ostvro, svaki njegov kutak, uvalicu i kamen. Skakali su sa stijena u bistru toplu vodu, lovili ribu s ujakom, gnjurali se, spremali ru\u010dak… A \u0161to je ujak tek znao da kuva – prste da poli\u017ee\u0161. Pa poslije svi sjede ispred svjetionika. Ujak pije pivo, a Sofija i Nikola sok. Iako je bilo obaveza oko svjetionika, ujak je imao vremena na pretek i za igru sa njih dvoje. Njemu to nije te\u0161ko padalo, \u010dak je prednja\u010dio u ludorijama kako je on nazivao njihove igre.<\/p>\n

\u2013 Hajde<\/span>, ujo, da se malo ludiramo! – rekla bi Sofija. – Onako kao ju\u010de.<\/p>\n

\u2013 Mo\u017ee<\/span>, samo da poslije ne pri\u010date o tome ujni. Istjera\u0107e me iz ku\u0107e.<\/p>\n

A <\/span> gdje se bolje mo\u017ee ludirati nego u moru. Svi bi potr\u010dali prema obali i sa stijene skakali u vodu. Onda bi ronili duboko, duboko… ujak najdublje, dolje do dna gdje su najljep\u0161e \u0161koljke i morske zvijezde. A tek koliko je mogao dugo ostati pod vodom. Toliko da se njih dvoje upla\u0161e i po\u010dnu da ga dozivaju.\u00a0 Kada ujak roni on gleda u vodi, a Sofija i Nikola to nikako ne mogu. Zato oni imaju maske, a \u010desto na noge stavljaju i peraja. Gnjuraju ujaka, a on glumi da se utapa, mlatara rukama i koliko ga grlo nosi vi\u010de:<\/p>\n

\u2013 Aiuto<\/span>! Aiuto!<\/p>\n

To <\/span> njih posebno veseli, pa navaljuju jo\u0161 vi\u0161e. Traje ta igra dugo, veoma dugo, a kada se svi umore, izlaze na obalu, sjede na stijenama i gledaju morske daljine.<\/p>\n

\u2013 Sprema <\/span> se oluja – rekao je jednog dana ujak.<\/p>\n

Sofija <\/span> i Nikola nisu ni\u0161ta primje\u0107ivali, ali ujak je to znao i bio siguran da oluja dolazi. I, zaista, nije pro\u0161lo ni pola sata a pravo nevrijeme sru\u010dilo se na malo ostrvo. Vjetar, ki\u0161a, munje, stra\u0161na grmljavina… o kako velika oluja. Ve\u0107 su bili u\u0161li u sobu i kroz prozor gledali \u0161ta se napolju doga\u0111a, kada su odjednom primijetili kako se obali velikom brzinom pribli\u017eava jedrilica. Njena katarka i bijelo jedro savijali su se pod jakim vjetrom i \u010dinilo se da \u0107e svakog trenutka nestati u morskim dubinama.<\/p>\n

\u2013 Pa <\/span> ovi \u0107e se razbiti o obalu! – upla\u0161eno je povikao ujak. – Ostanite tu!<\/p>\n

I <\/span> prije nego \u0161to su mogli da ka\u017eu bilo \u0161ta, ujak je potr\u010dao prema obali \u0161iban vjetrom i ki\u0161om. Munje su bez prestanka parale nebo uz stra\u0161nu grmljavinu, sve prasak za praskom, od \u010dega se zemlja tresla a njima srca ledila. Vidjeli su s prozora kako ujak s mukom prilazi stijenama i kako ga veliki talasi zapljuskuju. Jedrilica se sve ve\u0107om brzinom pribli\u017eavala hridima. A onda vi\u0161e nisu vidjeli ni\u0161ta – ni ujaka ni jedrilicu s bijelim jedrom, ni\u0161ta. Bez rije\u010di su izjurili napolje i potr\u010dali prema moru. Vjetar je odmah sru\u0161io Sofiju na zemlju, dok je Nikola padaju\u0107i nastavio da tr\u010di. Uspio je da stigne do obale i vidi ujaka kako se bori s visokim talasima i poku\u0161ava nekoga da dovu\u010de do pli\u0107aka. Stigla je i Sofija i neprestano glasno plakala. Ispod stijena ugledali su jo\u0161 dvoje ljudi koji su poku\u0161avali da se domognu obale. Uspjeli su. Sofija i Nikola su se pla\u0161ili za ujaka.\u00a0 On se \u010das pojavljivao na povr\u0161ini, \u010das gubio u visokim talasima. Nekada sam, a odmah potom s nekim koga je \u017eelio spasiti. Ogromni talasi sa bijelom pjenom mu to nisu dozvoljavali. \u010cinilo se da ne\u0107e uspjeti, jer, jednoga trenutka, kada se ponovo pojavio na povr\u0161ini, ni\u0161ta nije imao u rukama. Opet je ronio i ronio… Onda su jasno ugledali kako u rukama dr\u017ei nekoga. Uz veliku muku doplivao je do obale i u naru\u010dju iznio malu djevoj\u010dicu. Mo\u017eda samo malo manju od Sofije. \u017dena i \u010dovjek sa jedrilice plakali su na sav glas, stalno se naginju\u0107i nad djevoj\u010dicom.<\/p>\n

\u2013 Ona <\/span> je mrtva, ona je mrtva… – o\u010dajno je ridala \u017eena na sav glas.<\/p>\n

\u2013 Nije<\/span>, nije – vikao je ujak i polo\u017eio djevoj\u010dicu na zemlju. – Nije mrtva, nije mrtva… ona je \u017eiva…<\/p>\n

Po\u010deo <\/span> je da joj daje umjetno disanje, da je priti\u0161\u0107e, dr\u017ei za noge s glavom okrenutoj prema zemlji, pa opet da je masira… Ne, djevoj\u010dica nije bila mrtva. Nakon \u0161to je izbacila vodu iz sebe, polako je otvorila o\u010di i po\u010dela da ka\u0161lje.<\/p>\n

O<\/span>, kakva je to radost bila za sve, a posebno za njenu majku koja je stalno dozivala:<\/p>\n

\u2013 Tonja<\/span>, du\u0161o! Tonja, du\u0161o!<\/p>\n

Njen <\/span> otac je stao da grli ujaka, a Sofija i Nikola da ska\u010du od sre\u0107e. Majka je dr\u017eala djevoj\u010dicu u krilu koja je upla\u0161eno gledala oko sebe jo\u0161 ne shva\u0107aju\u0107i ni\u0161ta. Oluja je po\u010dela da se smiruje. Jo\u0161 je jako sijevalo i grmjelo u daljini, ali je ki\u0161a prestajala. I divlje more se smirivalo, mada su valovi bjesomu\u010dno i dalje udarali o obalu. Od jedrilice nije ostalo ni\u0161ta. Tek po neki njen dio plivao je i razbijao se od stijene. Sada se tek vidjelo kakvu su sre\u0107u imali ovi ljudi. Djevoj\u010dica je drhtala i zato su svi brzo pohitali u sobu i umotali je u topli pokriva\u010d. Bila je sva plava i upla\u0161ena.<\/p>\n

\u2013 Imali <\/span> ste vra\u0161ku sre\u0107u – rekao je ujak.<\/p>\n

\u2013 Uop\u0161te <\/span> nam nije li\u010dilo na oluju kada smo isplovili – \u010dudio se \u010dovjek. – Ja sam Sa\u0161a, moja \u017eena Olja i malena Tanja… Tonja je zovemo.\u00a0 Na godi\u0161njem smo odmoru i za\u017eeljeli smo malo jedriti.<\/p>\n

\u2013 Imali <\/span> ste vra\u0161ku sre\u0107u – ponovio je ujak.<\/p>\n

Onda <\/span> je radio stanicom pozvao obalu i brzo je stigao plavi policijski \u010damac. Djevoj\u010dica je morala hitno u ambulantu. Cijelo vrijeme nije progovorila ni rije\u010di, samo je kao ma\u010de drhturila zamotana u pokriva\u010d upla\u0161eno promatraju\u0107i sve oko sebe. Onda su se svi ukrcali i krenuli prema kopnu. Sa\u0161a i Olja su se stalno zahvaljivali i mahali rukama sve dok se brzi policijski \u010damac nije izgubio na pu\u010dini.<\/p>\n

A <\/span> od oluje ni traga. Nebo se potpuno razvedrilo, Sunce je ponovo \u017eestoko peklo, more se smirilo, \u010dak su se kamen i \u0161krta zemlja tako brzo osu\u0161ili kao da ki\u0161e uop\u0161te nije ni bilo. Samo je sve jo\u0161 ja\u010de lijepo mirisalo: i more, i bilje, i drvo ispred svjetionika. Galebovi su kru\u017eili u jatima u blizini, spu\u0161taju\u0107i se do vode i ponovo di\u017eu\u0107i u visine. Cvr\u010dak u granama bora toliko je glasno cvr\u010dao kao da je \u017eelio da ga svi \u010duju – \u010dak i mala Tanja tamo na kopnu.<\/p>\n

\u00a0<\/p>\n

BISERNA \u0160KOLJKA\u00a0<\/p>\n

 <\/p>\n

Djevoj\u010dica <\/span> koja je \u017eivjela u ku\u0107i pored rijeke, zelenkaste, bistre i \u0161iroke, svaki je dan odlazila na obalu da se divi njenim brzacima. Sjedila je uvijek na istom mjestu, ispod drveta s velikom kro\u0161njom koja se nadvijala nad duboki vir. U blizini nije bilo drugih ku\u0107a, pa tako nije bilo ni djece\u00a0 s kojima bi se djevoj\u010dica dru\u017eila. Usamljena, ona je pogledom obuhvatala \u0161iroku rijeku i ravnicu, sve tamo u daljini gdje se nebo spajalo sa zelenim kro\u0161njama stabala, i svaki dan \u010dekala da se na sjeveru pojavi ribarski \u010damac njenog oca. \u010cesto je pred ve\u010de \u010damac kasnio i djevoj\u010dica se brinula da se ocu nije ne\u0161to lo\u0161e dogodilo.\u00a0<\/p>\n

Kada <\/span> bi zavr\u0161ila poslove u ku\u0107i i vrtu, djevoj\u010dici se pridru\u017eivala i njena majka. Obje su sjedile na obali i s nestrpljenjem \u010dekale da se otac pojavi. Da bi prekratile vrijeme, majka je djevoj\u010dici pri\u010dala pri\u010de ili pjevala lijepe pjesme koje je davno nau\u010dila od svoje majke u zavi\u010daju gore iza velike planine.\u00a0<\/p>\n

Rijekom <\/span> su prolazili veliki \u0161lepovi s teretom i ribarski \u010damci koji su se vra\u0107ali ili tek odlazili u ribolov. Sunce bi po rijeci prosipalo zlatna zrnca, od \u010dega se ona rumenila i pretvarala u \u010darobnu ljepoticu koju su svi voljeli. Poneki galeb strmoglavio bi se s visine, dodirnuo povr\u0161inu i vinuo u visine. Zvukovi su se lomili izme\u0111u obala i gubili niz njene brzake. Ali, nije se moglo desiti da djevoj\u010dica i njena majka zamijene zvuk motora o\u010devog \u010damca za neki drugi. Prepoznavale su ga ve\u0107 iz daljine, jo\u0161 dok se samo mogla nazrijeti njegova nejasna kontura, gore uzvodno, na sjeveru iza okuke. Bio je to dobar, lijep, brz i siguran \u010damac. Motor mu je imao \u010dist, rezak zvuk.<\/p>\n

Kada <\/span> bi se \u010damac sasvim pribli\u017eio, djevoj\u010dica i njena majka bi odahnule, ustajale, i, tako stoje\u0107i nasmije\u0161ene, \u010dekale da se sasvim pribli\u017ei i da im otac, isto tako sre\u0107no nasmijan, dobaci konopac da ga zave\u017eu za drveni stup. \u010camac bi lagano, uz gotovo ne\u010dujno zujanje motora, pristao uz obalu. Otac bi ugasio motor, pa\u017ejivo ga prekrio, uzeo ulovljenu ribu i malim stepenicama popeo se na obalu. Djevoj\u010dica bi mu tada potr\u010dala u zagrljaj, a on bi, ostavljaju\u0107i stvari, radosno pljesnuo rukama i podigao je visoko iznad glave i poljubio. Onda bi poljubio i \u017eenu i pokazao na ulov.<\/p>\n

\u2013\u202fO<\/span>, danas je ba\u0161 dosta! \u2013 rekla bi \u017eena zadovoljno.<\/p>\n

\u2013\u202fKoliko <\/span> libe!!! \u2013 uzviknula bi djevoj\u010dica, koja jo\u0161 nije znala izgovarati slovo r.<\/p>\n

\u2013\u202fRiba <\/span> ribi grize rep \u2013 smiju\u0107i se uvijek je ponavljao otac, ali djevoj\u010dica to nikako nije mogla ponoviti, iako se jako trudila.<\/p>\n

Tako <\/span> je bilo bezbroj puta.<\/p>\n

Ali<\/span>, jednog dana, u predve\u010derje, djevoj\u010dica i njena majka dugo su \u010dekale da se otac pojavi. Njega nikako nije bilo. Sunce je zalazilo za zaobljene vrhove planine u daljini, ptice su letjele prema sjeveru, mnogi \u010damci su se vra\u0107ali, pretovareni \u0161lepovi su se lijeno vukli uz rijeku, a otac se nije pojavljivao. Ve\u0107 je lagano padao i mrak, utihnjivali su zvukovi predve\u010derja, pojavljivale su se i prve zvijezde, a otac nikako da doplovi. Djevoj\u010dica je \u0107utala. \u0106utala je i njena majka. Samo su im o\u010di netremice bile uprte u rijeku, negdje gore daleko iza velike krivine i stalno su oslu\u0161kivale \u017eele\u0107i da \u010duju zvuk o\u010devog motora. Ni\u0161ta nisu \u010dule. Laki, njihov prekrasni pas, tako\u0111e je dotr\u010dao na obalu. Bilo mu je \u010dudno za\u0161to se ne vra\u0107aju. Veselo je mahao repom, poku\u0161avaju\u0107i da se igra s djevoj\u010dicom, ali njoj nije bilo do igre. Kasnije se i on smirio, sjeo i stao da gleda u rijeku. Bila je ve\u0107 duboka no\u0107, a otac se nije vra\u0107ao.<\/p>\n

Nebo <\/span> se osulo krupnim zvijezdama koje su veselo treperile i na nebu i u rijeci. U polju se \u010duo \u0107uk jednoli\u010dnim glasom na prekide. Djevoj\u010dici se ve\u0107 spavalo i svaki je tren zatvarala o\u010di. Laki se spustio u travu i na ispru\u017eene prednje noge polo\u017eio dugu nju\u0161ku. \u017dmirkao je pametnim o\u010dima, osmatraju\u0107i lijevo i desno, ne pomi\u010du\u0107i glavu nego samo o\u010di. Kao da se i njemu drijemalo. Samo je majka bila potpuno budna i sve vi\u0161e zabrinuta. Njeno se \u010delo naboralo, o\u010di jo\u0161 vi\u0161e ra\u0161irile, a sluh napregnuo. Ve\u0107 se pribli\u017eavala pono\u0107, a oca nikako nije bilo.<\/p>\n

\u0160ta <\/span> mu se moglo dogoditi, razmi\u0161ljala je majka. Djevoj\u010dicu je prevario san i slatko je zaspala\u00a0 na obali rijeke. Spavao je i zlatni Laki. I rijeka je bila mirna. I no\u0107. Topla. Nebo je treperilo u vodi s grozdovima zvijezda. Kao da su svi po\u0161li na po\u010dinak. Samo je majka bila i dalje budna i sve se vi\u0161e brinula, razmi\u0161ljala: \u0160ta mu se moglo dogoditi? Oslu\u0161kivala je svaki \u0161um.<\/p>\n

Djevoj\u010dica <\/span> je slatko spavala i sanjala: Pje\u0161\u010dana obala, mirna zelena rijeka, \u010damac, nasmijani otac koji se saginje, rukama razgr\u0107e sitni rije\u010dni pijesak i uzima neki sedefast predmet. Djevoj\u010dica nije znala \u0161ta je to. Taman je htjela da pita oca \u0161ta je to… ali sna vi\u0161e nije bilo.<\/p>\n

\u2013\u202fSti\u017ee <\/span> otac! \u2013 veselo je povikala majka prekidaju\u0107i njen san.<\/p>\n

Djevoj\u010dica <\/span> se trgnula, protrljala o\u010di, ustala, pogledala majku i ve\u0107 je znala gdje je. Sko\u010dio je i Laki i po\u010deo veselo da laje tr\u010de\u0107i oko njihovih nogu.\u00a0<\/p>\n

\u010camac <\/span> je bio jo\u0161 veoma daleko, ali njih dvije nisu sumnjale da je to otac. On se brzo pribli\u017eavao i zvuk njegovog motora postajao je sve jasniji. Njima dvjema \u010dinio se kao najljep\u0161a pjesma u toploj ljetnoj no\u0107i.\u00a0<\/p>\n

Uskoro <\/span> se \u010damac sasvim pribli\u017eio i zaustavio na obali ispred njih, a kada je otac dobacio konopac, za\u010dudio se \u0161to su ga do tako kasnih sati \u010dekale. Znao je da su se brinule. A onda je veselo isko\u010dio na obalu i visoko, visoko iznad glave podigao djevoj\u010dicu i poljubio u kosu. A kada je trenutak kasnije zagrlio i poljubio \u017eenu, nasmijanu i sre\u0107nu, primijetio je dvije krupne suze u uglovima njenih o\u010diju. Samo Laki nije ni\u0161ta razumio i stalno je jurio oko njihovih nogu i lajao.<\/p>\n

\u2013\u202fDaj <\/span> mi ono! \u2013 rekla je djevoj\u010dica iznenada.<\/p>\n

Otac <\/span> kao da se nije iznenadio. Izvadio je iz d\u017eepa predivnu veliku \u0161koljku i pru\u017eio je djevoj\u010dici. Nije pitao otkuda ona zna za nju, ili se tada nije sjetio da je pita.<\/p>\n

Pitala <\/span> je majka.<\/p>\n

\u2013\u202f\u0160ta <\/span> je to?<\/p>\n

\u2013\u202fBiserna <\/span> \u0161koljka \u2013 mirno je odgovorio otac. \u2013 Na\u0161ao sam je dok sam popravljao motor.<\/p>\n

Djevoj\u010dica <\/span> nije primijetila kada je otac veselo namignuo majci.<\/p>\n

Majka <\/span> vi\u0161e nije ni\u0161ta pitala. Otac je podigao djevoj\u010dicu u naru\u010dje, zagrlio \u017eenu koja je nosila ulovljenu ribu i tako su po\u0161li ku\u0107i. Djevoj\u010dica je prislonila \u0161koljku na uvo. Takav lijep zvuk do tada nikada nije \u010dula.<\/p>\n

Samo <\/span> se, izgleda, Laki svemu tome \u010dudio i veselo lajao dok su kora\u010dali prema ku\u0107i.\u00a0<\/p>\n

 <\/p>\n

\u00a0NAJ\u010cUDNIJA KAZNA<\/p>\n

 <\/p>\n

Vo\u0107aka <\/span> je imala svaka na\u0161a ku\u0107a, a mi smo opet i\u0161li da ga krademo u Petrovom vo\u0107njaku. U stvari, nama se uvijek \u010dinilo da su jabuke koje smo tamo nalazili mnogo sla\u0111e i ljep\u0161e.<\/p>\n

Petar <\/span> nije bio lo\u0161 \u010dovjek. Nikada nikoga od nas nije udario. Ako bi se neko spotakao i pao, pa ga Petar uhvatio onom svojom ru\u010derdom, \u0161ibe ili povla\u010denja za u\u0161i nije bilo. Bilo je ne\u0161to drugo \u0161to je nama bilo mnogo smje\u0161nije, a i te\u017ee od \u0161ibanja.<\/p>\n

Njegova <\/span> ku\u0107a nalazila se nekako izdvojena od na\u0161ih. Sve ku\u0107e u selu bile su poredane u dva reda, s jedne i druge strane puta. Razdvajale su ih samo niske ograde. \u010cini mi se da su i li\u010dile jedna na drugu. Bili smo blizu grada. Na\u0161i o\u010devi su uglavnom prodavali povr\u0107e na pijaci. Ko je imao i vo\u0107e i njega je prodavao. Petar ga je imao najvi\u0161e. U to vrijeme pri\u010dalo se da je najbogatiji \u010dovjek u naselju. Djecu je volio. Kod ku\u0107e je imao dvije k\u0107eri blizankinje, nalickane, lijepo za\u010de\u0161ljane, s ma\u0161nama u kosi, \u010diste i uredne u \u0161koli i kod ku\u0107e. Bile su i velike maze. Samo ih dodirne\u0161, a one u dreku. Mi smo ponekada i u\u017eivali u tome. U povratku iz \u0161kole neko ka\u017ee onoj kojoj je ime Mica: ?Mica-cica, vjeverica, najve\u0107a pla\u010dljivica…“, a ona u pla\u010d. Nije nas \u010dudilo \u0161to jedna pla\u010de, nego \u0161to je i druga po\u010dinjala odmah da pla\u010de kao da je navijena. Na\u0161u dru\u017einu \u010dinilo je nas pet. Ku\u0107e su nam bile jedna do druge i tako smo uvijek bili skupa. Kada nismo morali napasati krave, i\u0161li smo pecati ribu ili krasti vo\u0107e i lubenice. Niko od nas nije bio ba\u0161 dobar u\u010denik, ali ni tako lo\u0161. I\u0161lo se iz razreda u razred. Od \u010detvorke se nismo mrdali. Rijetko da je ko kada dobio peticu. Pred ve\u010de skupljali smo se na putu i dugo u no\u0107 brbljali o svemu i sva\u010demu. Silom su morali da nas ugone u ku\u0107u na ve\u010deru i spavanje. \u010cesto je bilo i dernjave.<\/p>\n

Za <\/span> svih osam godina i\u0161li smo zajedno u \u0161kolu. Nikada niko nije pao i ponavljao razred, osim Ga\u0161e Klupodera. Sve na\u0161e manguparije izvodili smo skupa. Ali kra\u0111a vo\u0107a ostala nam je u posebnom sje\u0107anju. U stvari, Petar nam je najvi\u0161e ostao urezan u pam\u0107enje.<\/p>\n

Ogradu <\/span> smo prelazili iza njegove ku\u0107e. Tu je bio potok, koji nije nikada presu\u0161ivao. \u0160uljaju\u0107i se preko livade, dolazili smo do potoka, preko njega i ograde, pa smo u vo\u0107njaku. Ali, nije se lako bilo uvu\u0107i u vo\u0107njak. Djevoj\u010dice su se uvijek igrale iza ku\u0107e (valjda da ih ne bi vidjeli roditelji), a to nam je ote\u017eavalo posao. Ni\u017ee ku\u0107e nalazio se ko\u0161 za \u017eito. Pod njim je le\u017eao veliki vu\u010djak. On nikada nije lajao, \u010demu sam se uvijek \u010dudio. Njega se nismo morali pla\u0161iti. Pla\u0161ili smo se djevoj\u010dica. \u010cim bi nas ugledale, otr\u010dale bi u ku\u0107u, a iza njih bi odmah zakre\u0161tao Petrov glas. Onda bje\u017ei kud te noge nose ili si obrao bostan. Djevoj\u010dice bi stajale i smijale se. Nama je bilo krivo. \u010culi bismo njihov glas i odmah smo se zaklinjali da \u0107emo im se osvetiti.<\/p>\n

Ali <\/span> nije se uvijek zavr\u0161avalo na tome da nas Petar izjuri iz vo\u0107njaka. Nekog bi od nas ponekada i uhvatio. Tada su nastajale velike muke.<\/p>\n

Jednom <\/span> smo se tako dogovorili da opet odemo u Petrov vo\u0107njak. Ga\u0161a nas je obavijestio da su upravo dozrele najljep\u0161e jabuke. Zvali smo ih carski kalem. Dugo smo se spremali. Bili smo \u010dak razradili i nekakav plan kra\u0111e. Svako je dobio zadu\u017eenje, samo se niko, kada je to trebalo, nije pridr\u017eavao toga.<\/p>\n

Kao <\/span> i uvijek, Ga\u0161a je krenuo u izvidnicu. Mi smo ostali iza ograde, koja je po\u010dinjala na samom kraju livade. Kada je Ga\u0161a mahnuo rukom da nikoga nema, jurnuli smo preko livade do potoka. Tu smo le\u017ee\u0107i i te\u0161ko di\u0161u\u0107i posmatrali vo\u0107njak. Ispred nas je \u017euborio potok. On nam nije zadavao brige. Njegovo dno bilo je od sitnih bjelutaka preko kojih je bistra kao suza tekla voda na kojoj su se lomile zlatne zrake sunca. Vidjev\u0161i da nikoga nema, Marko se prvi na\u0161ao preko potoka i na ogradi. Za njim sam sko\u010dio ja, a onda Ga\u0161a i Dobrica. Perica, koji je bio najmanji me\u0111u nama, ostao je da s obli\u017enjeg stabla oraha posmatra vo\u0107njak i da nas zvi\u017edukom obavijesti ako nastane opasnost. Na\u0161av\u0161i se u vo\u0107njaku, po\u010deli smo boja\u017eljivo da se \u0161uljamo prema jabuci. Bilo je dovoljno da samo ne\u0161to \u0161u\u0161ne, pa da se, bje\u017ee\u0107i, vratimo nazad. Na jabuci smo bili, \u010dini mi se, prije nego \u0161to smo stigli do nje. Po\u010deli smo da beremo rumene plodove u njedra. Nikada nismo imali ni\u0161ta drugo do njedara, pa koliko stane. Bo\u017ee, kako su samo lijepo mirisale te jabuke. Taman smo ih bili nabrali dosta, kada je Perica zvi\u017edukom dao znak za opasnost. Ali to je bilo kasno. Petar je ve\u0107 bio pod jabukom.<\/p>\n

\u2013 Tu <\/span> ste, magupi! Aha!!!<\/p>\n

Mi <\/span> zanijemjeli, a jabuke nam ispadaju iz njedara. \u0160ta sad? Bje\u017eati? Kako? Pohvata\u0107e nas kao ze\u010deve. Gledamo se i ne znamo \u0161ta \u0107emo. Petar dr\u017ei \u0161tap i smje\u0161ka se. Brkovi mu od uva do uva. Ruke mu kao maljevi. Bi\u0107e gu\u017eve. Odlu\u010dim da bje\u017eim. Po\u010dnem da silazim, i taman kada sam bio blizu zemlje – sko\u010dim. Ho\u0107u da bje\u017eim, imam vremena, ali noge mi se uko\u010dile. Ni makac. Petar me ve\u0107 dr\u017ei za ruku. Marko \u0111ipi, ali i on se na\u0111e u njegovim rukama. I ostali po\u010de\u0161e da ska\u010du. Petra pro\u0111e volja da ih juri i zadr\u017ea nas dvojicu. Pokajah se \u0161to do\u0111oh u kra\u0111u. Ga\u0161a i Dobrica su ve\u0107 bili preko ograde. Sa livade su nas posmatrali. Tamo je bio i Perica. \u0160ta \u0107e biti s nama? Znamo ve\u0107.<\/p>\n

\u2013 Ha<\/span>, jabuke mi kradete! – zakre\u0161ta Petar.<\/p>\n

Mi <\/span> \u0107utimo i kolutamo o\u010dima. Ni\u0161ta ne govorimo. Jezik nam se zavezao. Znamo, sada \u0107e biti rada.<\/p>\n

Petar <\/span> nas vodi jo\u0161 malo. Onda sjedne na livadu. Sada nas dr\u017ei za nogavice. Onda prvo meni pru\u017ei rezbareni \u0161tap koji le\u017ei u travi.<\/p>\n

\u2013 Dr\u017ei<\/span>, golube!<\/p>\n

Uzmem <\/span> \u0161tap i \u010dekam.<\/p>\n

\u2013 \u010ce\u0161i<\/span>, golubi\u0107u! Ba\u0161 me sada svrbe le\u0111a.<\/p>\n

To <\/span> je bila jedina kazna. Morali smo da mu \u010de\u0161emo le\u0111a. Polako, nje\u017eno, nikako grubo. Bio je to jedan \u0161tap blago zaobljen na vrhu i veoma lijepo izrezbaren. Mislili smo uvijek kako da mu ga ukrademo. Mo\u017eda bi tako prestale na\u0161e \u010de\u0161atorske muke. Znali smo da se vo\u0107a ne mo\u017eemo odre\u0107i. Ma, ko da ostavi onako lijepe jabuke! Evo i sada mi voda ide na usta. Taj so\u010dni predivni carski kalem. I bio je carski. A poslije njih je dozrijevalo drugo vo\u0107e. Uvijek je bilo ne\u0161to \u0161to nas je mamilo.<\/p>\n

To <\/span> \u010de\u0161anje bi trajalo veoma dugo. Malo ga \u010de\u0161em onim \u0161tapom, a on progovori:<\/p>\n

\u2013 Pauza<\/span>, golubi\u0107u. Odmori se malo. Pritiska\u0161 ti to jako.<\/p>\n

Mi <\/span> kolamo o\u010dima. Sve mislimo, sada \u0107e nas odalamiti onim \u0161tapom po turu. I mada se to nikada nije desilo i sve se svr\u0161avalo na \u010de\u0161anju Petrovih le\u0111a, u nama je bio veliki strah. Ko \u0107e ga znati…<\/p>\n

\u2013 De<\/span>, sada malo ti, golubi\u0107u. Ali polako, nisu to slonovska le\u0111a.<\/p>\n

Sada <\/span> onaj drugi koga je uhvatio preuzme \u0161tap, pa sve gore-dolje. I to traje veoma dugo. \u010ce\u0161emo ga iza okovratnika. Pa opet na smjenu.<\/p>\n

Tog <\/span> puta usudim se re\u0107i kroz zube:<\/p>\n

\u2013 \u010cika <\/span> Petre, ja nisam htio da do\u0111em. Nagovorili su me.<\/p>\n

\u2013 Ni\u0161ta<\/span>, ni\u0161ta, golubi\u0107u. Samo ti \u010de\u0161i.<\/p>\n

\u2013 Ne\u0107u <\/span> vi\u0161e nikada – mucam ja opet.<\/p>\n

\u2013 Uh<\/span>, ba\u0161 mi je \u017eao! – ka\u017ee Petar. – Ko \u0107e da me \u010de\u0161e. A vidi\u0161 li, brajkovi\u0107u, one jabuke? Samo \u0161to ne eksplodiraju od zrelosti. Ne bi li mogao da do\u0111e\u0161 bar jo\u0161 jedanput, a?<\/p>\n

Gledam <\/span> jabuke. Stvarno lijepe. Ne zovu se one d\u017eaba carski kalem. Mora da ih je i sam car jeo. Za sedam dana bi\u0107e kao med. Mirisa\u0107e cijeli vo\u0107njak. Sigurno \u0107u opet do\u0107i. Ali ko da mu to ka\u017ee. Mo\u017ee da te opau\u010di \u0161tapom pa da se vi\u0161e ne digne\u0161.<\/p>\n

\u2013 Do\u0111i <\/span> ti, do\u0111i, golubi\u0107u – ka\u017ee Petar. – \u010cuj, golube, mogli bismo se i pogoditi. Jedna jabuka, minut \u010de\u0161anja. Uh, moja le\u0111a! Ni mina ih ne bi i\u0161\u010de\u0161ala.<\/p>\n

Stvarno <\/span> su to bila tvrda le\u0111a. Uvijek sam se \u010dudio kako ga \u010de\u0161anje \u0161tapom ne boli. On je izgleda u tom \u010de\u0161anju jako u\u017eivao. Ko da ga \u010de\u0161e mo\u010dugom nego mi. Ve\u0107 se\u00a0 znalo u cijelom naselju za tu na\u0161u nezgodu sa \u010de\u0161anjem. Ljudi su nas kasnije zadirkivali. I Petar se hvalio kako smo mu \u010de\u0161ali le\u0111a, a da nismo odnijeli ni po par jabuka, i to samo ona dvojica koje bi uspio da uhvati i koji su mu \u010de\u0161ali le\u0111a. Ponekada se moglo vidjeti kako on u vo\u0107njaku sam \u010de\u0161e le\u0111a o stablo neke vo\u0107ke.\u00a0 Stoji tako grdosija od \u010dovjeka okrenut le\u0111ima stablu i lagano se \u010de\u0161e, a vo\u0107ka se nji\u0161e. Od svih \u010de\u0161anja meni je ostalo u sje\u0107anju najvi\u0161e to.<\/p>\n

\u2013 Je <\/span> li, golubi\u0107u, jesi li se predomislio? – pita Petar.<\/p>\n

\u2013 \u0160ta? <\/span> – kao pravim se ja nevje\u0161t.<\/p>\n

\u2013 Ho\u0107e\u0161 <\/span> li do\u0107i u jabuke opet?<\/p>\n

\u2013 Ne\u0107u <\/span> vi\u0161e nikada, samo me pustite.<\/p>\n

\u2013 Ba\u0161 <\/span> mi je jako \u017eao. A tako si lijepo izu\u010dio ovaj \u010de\u0161atorki zanat. Mogao bi radnju da otvori\u0161. Ovako natpis: \u201d\u010ce\u0161atorska radnja“… i tvoje ime. Ma i zet bi mogao da mi bude\u0161.<\/p>\n

Pogledam <\/span> prema ku\u0107i i vidim blizankinje kako mi se podsmijevaju. Do\u0111e mi da puknem. Uh, samo da ih dohvatim \u0161aka, mislim.<\/p>\n

Vidjev\u0161i <\/span> da mi je Petar za trenutak pustio nogavicu, po\u010dnem da bje\u017eim. Njega, izgleda, to naljuti, pusti Marka i jurnu za mnom. Oni iza ograde po\u010de\u0161e gromoglasno da se smiju. Blizankinje jo\u0161 ja\u010de. Lako je njima. Marko pobje\u017ee, a ja se ponovo na\u0111oh u Petrovim rukama.<\/p>\n

\u2013 Ho\u0107e\u0161 <\/span> da bje\u017ei\u0161, a, golubi\u0107u? – zakre\u0161ta Petar.<\/p>\n

Ja <\/span> samo \u0107utim i gledam u zemlju. Srce mi lupa. Dolazi mi da pla\u010dem.<\/p>\n

\u2013 Nemoj<\/span>, golubi\u0107u, nemoj. Ja sam u ratu tr\u010dao kao zec. I sti\u0107i i ute\u0107i. Ne mo\u017ee\u0161 od mene pobje\u0107i. Nego, sad sam ljut. Sada \u0107e\u0161 po kazni duplo da \u010de\u0161e\u0161. Uzmi \u0161ap!<\/p>\n

Uzmem <\/span> \u0161tap i \u010de\u0161em. Sve ho\u0107u da pla\u010dem, a pla\u010da niotkud. Mislim \u0161ta \u0107u i kako \u0107u. Izlaza nema. Valja vrijedno raditi. Stru\u017eem onim \u0161tapom, a Petar jednom rukom dr\u017ei moju nogavicu, dok drugom su\u010de svoj veliki brk.<\/p>\n

\u2013 E <\/span> tako, tako… Dobi\u0107e\u0161 za to nagradu.<\/p>\n

Dugo <\/span> sam \u010de\u0161ao. Ruke su me zaboljele. Onda, valjda, vidjev\u0161i to, Petar me oslobodi. Strugnem preko livade. To je bilo moje posljednje \u010de\u0161anje Petrovih le\u0111a.<\/p>\n

I <\/span> danas, kada do\u0111em u naselje, sjetim se i smijem tome. Jabuka je sada velika. Ogromna. One manje su tako\u0111e porasle. Velik je Petrov vo\u0107njak. Najve\u0107i.\u00a0 Stalno ga \u0161iri i sadi nove vo\u0107ke. Petar je dosta ostario. K\u0107erke su mu na fakultetu. Samo, ne znam da li dje\u010daci i danas kradu jabuke i da li ih Petar dobo\u0107udno ka\u017enjava \u010de\u0161anjem le\u0111a.<\/p>\n

\u00a0<\/p>\n

RIBE<\/p>\n

\u00a0\u00a0<\/p>\n

Sjedili <\/span> smo pod starom kru\u0161kom u debeloj hladovini ljuti na sve oko sebe. Sunce je peklo, sve se nekako uti\u0161alo, samo su krave lijeno mahale repovima brane\u0107i se od muva, \u017emirkaju\u0107i i pre\u017eivaju\u0107i.<\/p>\n

Iz <\/span> daljine, makadamskim putem od Dervente, pribli\u017eavao se autobus di\u017eu\u0107i veliki oblak pra\u0161ine. Na stanici je iza\u0161lo nekoliko putnika natovarenih raznim zave\u017eljajima. Tako je to svaki dan. Ljudi odlaze ujutro u kupovinu i vra\u0107aju se popodne jedinim autobusom koji saobra\u0107a kroz selo. Me\u0111u putnicima smo primijetili i \u010di\u010du Gavrila. Odmah smo se obradovali. Bio nam je kao drugar i jako nas je volio. Po\u0161ao je prema nama laganim stara\u010dkim korakom.<\/p>\n

\u2013 \u0160ta <\/span> je, derani? Palo raspolo\u017eenje – obratio nam se s osmijehom.<\/p>\n

\u2013 Ne <\/span> ide, \u010di\u010da Gavrilo, pa ne ide – rekoh.<\/p>\n

\u2013 Kako <\/span> to ne ide. \u0160ta ste danas imali? – upita.<\/p>\n

\u2013 Evo: <\/span> mrmci, gliste, crvi\u0107i iz volovskog roga koji smo na\u0161li kod klaonice, pa muve… – nabrajali smo pokazuju\u0107i posudice.<\/p>\n

\u2013 E<\/span>, vrag ih odnio – progun\u0111a Gavrlo. – Pa ove mrmke bi i \u010dovjek jeo kako su dobri, a ribe ne\u0107e. \u010cudo nevi\u0111eno.<\/p>\n

\u2013 \u010cudo<\/span>! – do\u010deka Stevan tu\u017eno.<\/p>\n

\u2013 \u010cudo <\/span> – ponovih gotovo nesvjesno.<\/p>\n

\u2013 Daj <\/span> da \u010dile poku\u0161a! – re\u010de Gavrilo.<\/p>\n

Odlo\u017ei <\/span> svoj prtljag, polako napuni i zapali lulu, nata\u010de jednog mrmka na udicu i zamahnu \u0161tapom.<\/p>\n

\u0106utali <\/span> smo i \u010dekali. \u010ci\u010da Gavrilo je mirno dr\u017eao \u0161tap, pu\u0161io svoju omiljenu lulu doma\u0107e izrade i gledao u plovak. U granama se na pripeci \u010duo cvr\u010dak. Cestom pro\u0111e jedan od rijetkih automobila zasipaju\u0107i nas pra\u0161inom pa se sve uti\u0161a. Ni da\u0161ka vjetra. Nikakav \u0161um. U bistroj vodi smo mogli vidjeti velika jata riba kako se mirno kre\u0107u oko na\u0161ih udica, ali ni jedna da zagrize. Tako je to bilo danima. \u0160ta sve nismo poduzimali, kakve sve mamce nismo nabavljali, ali ni jednu ribu nismo ve\u0107 dugo ulovili. Kako je vir zbog su\u0161e bivao sve manji, one su nam se \u010dinile sve ve\u0107e.<\/p>\n

\u2013 Kako <\/span> smo ih samo ugojili! Debele prasice – ljutito je gun\u0111ao Stevan.<\/p>\n

\u2013 Dva <\/span> komada i dosta za \u010di\u010din brk – smijuljio se \u010di\u010da Gavrilo.<\/p>\n

\u2013 Ali <\/span> treba ih uloviti – rekoh odsutno.<\/p>\n

\u2013 Da <\/span> barem rijeka jo\u0161 presu\u0161i. Mogli bismo mre\u017eom, \u010dak korpum – razmi\u0161ljao je poluglasno Stevan.<\/p>\n

\u2013 Pa <\/span> ve\u0107 je gotovo presu\u0161ila – dodade \u010di\u010da Gavrilo.<\/p>\n

\u0106utali <\/span> smo jo\u0161 neko vrijeme zure\u0107i u vodu i ribe koje su lagano kru\u017eile oko udica, ali ni jedna nije htjela da zagrize. Gubili smo strpljenje. \u010ci\u010da Gavrilo je pu\u0161io na svoju lulu, gladio brkove i za razliku od nas, bio miran i strpljiv.<\/p>\n

\u2013 \u0160ta <\/span> to radi\u0161, \u010dovje\u010de, pobogu? – za\u010duli smo odjednom iza nas.<\/p>\n

\u2013 Hranim <\/span> ribe – ko iz topa \u0107e \u010di\u010da Gavrilo ne okre\u0107u\u0107i se da vidi ko je to rekao.<\/p>\n

\u2013 Pa <\/span> pobogu, \u010dovje\u010de, \u010dekam te ve\u0107 vi\u0161e od dva sata. Zna\u0161 li\u00a0 kada je pro\u0161ao autobus? – ljutito \u0107e kom\u0161ija Jovan. – Dogovorili smo se… Kao da si dijete.<\/p>\n

\u2013 Ja <\/span> zaboravio – mirno \u0107e \u010di\u010da Gavrilo. – Zadr\u017eali me ovi moji derani. Ba\u0161 mi je lijepo s njima. Hladovina, mir, e da je jo\u0161 jedno hladno pivce.<\/p>\n

\u2013 Hajde <\/span> \u010dovje\u010de, treba mi kre\u010d. A za pivo ne brini.<\/p>\n

\u2013 Kre\u010d!? <\/span> Pa nisam jo\u0161 ni otvorio… – za\u010du\u0111eno \u0107e \u010di\u010da Gavrilo, a onda kao da se ne\u010dega odjednom dosjetio produ\u017ei: – Uh, sto mu baba!<\/p>\n

\u2013 \u0160ta <\/span> ti je pa sad? – za\u010du\u0111eno \u0107e Jovan.<\/p>\n

\u2013 Ni\u0161ta<\/span>, ni\u0161ta. Idemo – re\u010de, ali ne propusti da nam do\u0161apne – Derani, do\u0111ite pred ve\u010de do mene. Sinulo \u010di\u010di ne\u0161to.<\/p>\n

Pozdravismo <\/span> se sa \u010di\u010da Gavrilom i odbacismo \u0161tapove. Nismo imali volje da i dalje i\u0161\u010dekujemo. Te ribe bile su kao uklete. Ribe s malom maturom kako je jednom rekao \u010di\u010da Gavrilo.<\/p>\n

Pred <\/span> ve\u010de smo oti\u0161li do \u010di\u010da Gavrila. Ku\u0107a mu je bila po strani, uz \u0161umu na brijegu. Lijepa velika ku\u0107a s balkonima punim cvije\u0107a, bogatim vo\u0107njakom i travnjakom. Tu je on proizvodio kre\u010d za cijelo selo.<\/p>\n

\u2013 Tu <\/span> je on negdje oko ku\u0107e, djeco – rekla je baba Petrija kada nas je vidjela. – A luda \u010dovjeka, dru\u017ei se s djecom – promrmljala je\u00a0 vi\u0161e za sebe u bradu i oti\u0161la u vrt.<\/p>\n

Na\u0161li <\/span> smo ga na bunaru i bili iznena\u0111eni onim \u0161to smo vidjeli. \u010ci\u010da Gavrlo je zahvatao vedrom vodu iz velikog betonskog korita i istresao sebi po glavi i tijelu da se rashladi. Pritom je kod svakog polijevanja poskakivao i vriskao od zadovoljstva kao dijete. Bilo je smije\u0161no gledati star\u010di\u0107a koji\u00a0 kao jarac poskakuje i istresa vedro za vedrom na svoju sijedu glavu. Ali, to je na\u0161 \u010di\u010da Gavrilo. Na\u0161 najbolji prijatelj. Kod njega nas ni\u0161ta nije moglo iznenaditi.<\/p>\n

\u2013 He<\/span>j, drugari, do\u0111ite! – pozvao nas je \u010di\u010da Gavrilo ugledav\u0161i da se pribli\u017eavamo.<\/p>\n

Nama <\/span> to nije trebalo dvaput re\u0107i. Brzo pritr\u010dimo i onako bosonogi, samo u ga\u0107ama i majicama – urnebes. Polijevamo se uzajamno, vri\u0161timo, bje\u017eimo i opet se vra\u0107amo, a u svemu prednja\u010di \u010di\u010da Gavrilo smije\u0161no poskakuju\u0107i i tr\u010de\u0107i za nama. Baba Petrija stoji prekr\u0161tenih ruku na ku\u0107nom pragu, nekako izgubljena, gleda i povremeno se krsti.<\/p>\n

\u2013 A <\/span> luda \u010dovjeka! Povilenio, pa to ti je – othukuje baba i vrti glavom s nevjericom.<\/p>\n

\u2013 Hajde<\/span>, baba! – vi\u010de Gavrilo i pocikuje.<\/p>\n

\u2013 Bog <\/span> s tobom, \u010dovje\u010de! Vidje\u0107e te neko.<\/p>\n

\u2013 Pa <\/span> \u0161ta? Neka vidi. Ovo su moji najbolji drugari, zar ne?<\/p>\n

\u2013 Da<\/span>, da! – vi\u010demo mi radosno i prskamo \u010di\u010da Gavrila – Jo\u0161, jo\u0161!<\/p>\n

Trajalo <\/span> je dugo to na\u0161e ludovanje kako je rekla baba Petrija, a poslije se \u010di\u010da Gavrilo obrisao, za\u010de\u0161ljao svoju sijedu kosu i pozvao nas da po\u0111emo za njim. Odveo nas je u \u0161upu i pokazao na dvije torbe.<\/p>\n

\u2013 Kre\u010d! <\/span> – re\u010de Stevan kada gurnu ruku u jednu od njih. – \u0160ta \u0107emo s tim?<\/p>\n

\u2013 Pogodi <\/span> – za\u0161kilji na jedno oko \u010di\u010da Gavrilo nabijaju\u0107i polako duvan u lulu.<\/p>\n

\u2013 Da <\/span> kre\u010dimo… – rekoh podrugljivo, ali ne dovr\u0161ih.<\/p>\n

\u2013 Ribe! <\/span> – presije\u010de me \u010di\u010da Gavrilo.<\/p>\n

\u2013 Ribe!? <\/span> – blenusmo uglas Stevan i ja.<\/p>\n

\u2013 Ribe<\/span>, nego \u0161ta. Do\u0111e \u010dile njima glave.<\/p>\n

A <\/span> poslije je sve i\u0161lo svojim tokom. \u010ci\u010da Gavrilo nam je zaprijetio da nikome ne smijemo re\u0107i da nam je on dao kre\u010d i ideju. Oti\u0161li smo drugog dana na rijeku i poizdalje po\u010deli u vir da bacamo kamenje nega\u0161enog kre\u010da. Kada je to po\u010delo da \u0161i\u0161ti i puca! Pobjegli smo u grmlje i iz jo\u0161 ve\u0107e daljine pobacali ostatak kamenja. Nakon izvjesnog vremena imali smo \u0161ta vidjeti. Veliki komadi ubijenih riba plivali su na povr\u0161ini vode. Mi se samo nijemo pogledamo, \u0161tapovima privu\u010demo ribe prema obali, pokupimo ih u torbe pa trk kod \u010di\u010da Gavrila.<\/p>\n

\u2013 Nanu <\/span> im naninu! Jesu li tu?<\/p>\n

\u2013 Jesu!<\/span>\u00a0– ka\u017eemo mu uzbu\u0111eno i istresemo ribe u korito kod bunara.<\/p>\n

Nakon <\/span> dva dana eto ti policije u selo. Okupili se ljudi.<\/p>\n

\u2013 Ko <\/span> je bacio kre\u010d u rijeku? – pita strogo policajac. Drugi stoji narogu\u0161en, smrknut, a brkovi mu od uva do uva. Vrti crnu palicu i gleda u okupljene ljude.<\/p>\n

Svi <\/span> \u0107ute. Niko ni\u0161ta ne zna.<\/p>\n

\u2013 Nismo <\/span> to mi, gospodine – ka\u017ee kom\u0161ija Du\u0161an. – Mo\u017eda oni iz drugog sela. Ho\u0107e oni to…<\/p>\n

\u2013 \u0106uti! <\/span> – vi\u010de policajac.<\/p>\n

Du\u0161an <\/span> se izmi\u010de iza le\u0111a okupljenih ljudi. Kao da je shvatio da mu to nije trebalo. Bolje da je \u0107utao.<\/p>\n

Policajac <\/span> pita i nas. Mi slije\u017eemo ramenima. Kao, nemamo pojma. Kakve ribe. Nismo vidjeli. Ne znamo mi ni\u0161ta.<\/p>\n

\u2013 Dobro! <\/span> – ka\u017ee policajac. – Zatvori\u0107emo Gavrila. On proizvodi kre\u010d i zna kome ga je sve dao.<\/p>\n

Odo\u0161e <\/span> policajci da tra\u017ee Gavrila, a\u00a0 mi pre\u010dacem kroz ba\u0161te trk njegovoj ku\u0107i. Na\u0111emo ga pod orahom. Nabio \u0161e\u0161ir na lice, le\u017ei i hr\u010de sve u \u0161esnaest.<\/p>\n

\u2013 Bje\u017eite! <\/span> Bje\u017eite! – vi\u010demo Stevan i ja iz sveg glasa jo\u0161 poizdalje.<\/p>\n

Gavrilo <\/span> \u0111ipi na noge i onako bunovan love\u0107i \u0161e\u0161ir dreknu:<\/p>\n

\u2013 Stoj<\/span>, ostavi… \u0161ta je bilo?<\/p>\n

\u2013 Bje\u017eite! <\/span> Ide policija po vas – vi\u010demo mi usplahireno. – Saznali su za ribe.<\/p>\n

\u2013 Pa\u00a0<\/span>\u0161ta? Samo mirno. Gonili su mene mnogi. I \u017eandari i milicija, sada policija, a ponekada i moja baba.<\/p>\n

Utom <\/span> sti\u017ee i policija. Jedan ide prema Gavrilu, a drugi ostao pred ku\u0107om i razgovara s baba Petrijom.<\/p>\n

\u2013 Kome <\/span> ste sve dali kre\u010d ovih dana? – pita policajac Gavrila.<\/p>\n

\u2013 Mnogima<\/span>, ja bome. Ovih dana se mnogo tra\u017ei. Ljudi kre\u010de – mirno ka\u017ee Gavrilo i gladi svoj brk. Kao – ni\u0161ta on ne zna.<\/p>\n

\u2013 A <\/span> znate li da je neko pobio ribe u rijeci?<\/p>\n

\u2013 Jok <\/span> ja. A kako bih znao. Prodam kre\u010d, nije me vi\u0161e briga \u0161ta ko s njim radi. Selo je veliko, a dolaze i iz drugih mjesta.<\/p>\n

Policajac <\/span> nema kuda. Nema dokaza. Gleda u nas. Sumnjivo mu. Otkuda smo se tako brzo stvorili tu. Jo\u0161 malo ispituje, zapisuje i odo\u0161e.<\/p>\n

\u010ci\u010da <\/span> Gavrilo nam \u0161eretski namiguje. Skine pantalone i ko\u0161ulju, ostane samo u smije\u0161nim ga\u0107ama, zahvati vedro vode iz korita, istrese ga puno sebi na glavu, a onda prska i poliva i nas. Mi vri\u0161timo, smijemo se i poskakujemo. Baba Petrija stoji prekr\u0161tenih ruku, stalno vrti glavom, othukuje, krsti se i ne smije ni\u0161ta da ka\u017ee.<\/p>\n

Kakve <\/span> ribe, kakvi bakra\u010di.<\/p>\n

\u00a0<\/p>\n

VA\u0160AR<\/p>\n

\u00a0<\/p>\n

Pri <\/span> samom kraju dugog i toplog ljeta, sa prvim znacima prirode koja pomalo dobija zlatastu boju, dozrelim vo\u0107em koje miri\u0161e u na\u0161em vo\u0107njaku, i dinjama i lubenicama izme\u0111u vre\u017ea u vrtu, dani nam postanu nekako smireniji, sjetniji i kra\u0107i. Zavr\u0161ava jo\u0161 jedan ljetni raspust i po\u010detak nove \u0161kolske godine brzo se pribli\u017eava. Nije nam ba\u0161 drago zbog toga, ali \u0161ta se mo\u017ee. Te\u0161ko se odri\u010demo svih tih zgoda i bezbri\u017enosti: bistre rijeke i njenih brzaka u kojima smo se kupali ili lovili ribu, zelenih livada po kojima smo jurcali za loptom ili kao Indijanci i kauboji, ili blagih bre\u017euljaka na koje smo odlazili da lutamo.<\/p>\n

Uskoro <\/span> \u0107e oti\u0107i i na\u0161i ro\u0111aci iz grada koji su ljeto proveli kod svoje bake u ku\u0107i pored na\u0161e. Ba\u0161 im zavidimo. Oni \u0107e tamo imati mnogo toga \u0161to mi nemamo i o \u010demu mo\u017eemo da sanjamo. Nama \u0107e ostati samo uspomene na ljetne vragolije, do\u017eivljaje i bezbri\u017ene igre. Onda \u0107e brzo do\u0107i jesen, pa studena zima, a u prolje\u0107e \u0107e biti sve lak\u0161e i ljep\u0161e.<\/p>\n

Ali<\/span>, ima jo\u0161 jedan va\u017ean doga\u0111aj koji \u0107e upotpuniti \u010daroliju ljeta i koji se svaki put ponavlja. Mi mu se posebno radujemo i pripremamo sa posebnom pa\u017enjom. To je \u010duveni derventski va\u0161ar koji se odr\u017eava za vrijeme Velike Gospojine krajem avgusta.<\/p>\n

Toga <\/span> dana u Derventu se skupi narod iz svih okolnih krajeva. Iz svih sela i naselja, kolone ljudi, pje\u0161ke, na biciklima ili konjskim zapregama, sliju se u gradi\u0107 na obalama Ukrine. To je izuzetan doga\u0111aj za sve, a za nas djecu posebno. Dolazak na va\u0161ar po\u010dinje ve\u0107 no\u0107 ranije, \u0161to za nas ima posebnu \u010dar. Uo\u010di va\u0161ara mi smo bili posebno uzbu\u0111eni.<\/p>\n

Sje\u0107am <\/span> se da smo dok sam bio sasvim mali na va\u0161ar odlazili seoskim kolima koja su vukla dva rasna konja, Zekan i Putko. O kako je to bilo lijepo. Svi bismo zauzeli mjesta u kolima, a na prednjem sjedalu bismo sjedili majka, otac i ja. S nama su bile tetke, stri\u010devi, ro\u0111aci. Moja sestra se jo\u0161 nije bila ni rodila. Konji su s lako\u0107om vukli kola \u010diji su to\u010dkovi truckali po sitnom \u0161ljunku na cesti. Bila je to svojevrsna muzika za moje dje\u010dije u\u0161i jer sam, uzbu\u0111en i veseo, cijelog puta pjevu\u0161io neku pjesmicu. A no\u0107u, kada smo mi kretali na put, taj zvuk seoskih kola \u010dinio se jo\u0161 jasniji i ljep\u0161i. On je i pobu\u0111ivao \u017eelju u meni da pjevu\u0161im. Otac je ponekada za trenutak prepu\u0161tao i meni kajase da upravljam konjima, \u0161to je za mene bila posebna radost. Prolazili smo pored ku\u0107a u kojima su ljudi jo\u0161 spavali. Odmah nakon polaska, \u010dim kola iza\u0111u na brijeg iznad sela, ugledali bismo kako u daljini svjetlucaju gradska svjetla. Sa njihovim odbljescima taj gradi\u0107 se \u010dinio mnogo ve\u0107i. A grad je, u odnosu na na\u0161e selo, u to vrijeme, za mene i bio ne\u0161to veliko, zagonetno i lijepo. Ne\u0161to daleko i nedoku\u010divo, puno tajni i zagonetki, dostupno od va\u0161ara do va\u0161ara.<\/p>\n

Sje\u0107am <\/span> se da smo prije dolaska na va\u0161ar u Derventu, prije samog ulaska u grad, zastajali da se odmorimo. Konji su jeli zob, a onda bi ih otac ispregnuo iz kola i odvodio da piju vode. Majka bi tada odmotavala svoj zave\u017eljaj i nudila nas da jedemo. I svi ostali bi posjedali okolo po travi, uzimali ono \u0161to su ponijeli za jelo i jeli.<\/p>\n

\u2013 Jedi <\/span> – govorila je majka. – Sigurno si gladan.<\/p>\n

\u2013 Kada <\/span> \u0107emo ve\u0107 jednom sti\u0107i na taj va\u0161ar? – pitao sam.<\/p>\n

\u2013 Samo <\/span> \u0161to nismo. Jo\u0161 malo.<\/p>\n

\u2013 Jedva <\/span> \u010dekam.<\/p>\n

\u2013 Ej<\/span>, pti\u010dice moja, pa strpi se malo.<\/p>\n

\u2013 Jedva <\/span> \u010dekam da se popnem na vrtuljak – ponavljao sam.<\/p>\n

\u2013 Uskoro <\/span> \u0107e\u0161 ti na svog konji\u0107a, pti\u010dice moja – govorila je majka miluju\u0107i me po kosi. – On te \u010deka, ne boj se.<\/p>\n

I <\/span> tako je bilo godinama. Poslije se rodila sestra Dragica. Otac je prodao konje i mi vi\u0161e nismo na taj na\u010din odlazili na va\u0161ar. Od mog prvog boravka na va\u0161aru, koga se i ne sje\u0107am jer sam bio mali, kada je napravljena i prva fotografija na kojoj se, pored majke, oca i tetke nalazim i ja, pro\u0161lo je mnogo godina. Gledao sam i \u010duvao ljubomorno tu fotografiju, iz godine u godinu kako sam rastao, sve do danas. Otac sjedi na stolici, majka i tetka stoje svaka s njegove lijeve i desne strane i dr\u017ee po jednu ruku na njegovom ramenu, ja sam u o\u010devom krilu, si\u0107u\u0161an, plavokos. \u010cak ni s lupom ne mogu da otkrijem \u0161ta to dr\u017eim u desnoj ruci. Ne\u0161to malo, crno, mo\u017eda neku igra\u010dku koju su mi upravo kupili, a li\u010di i na \u010de\u0161alj. Na sebi imam kratke pantalonice s ukr\u0161etnim tregerima, bijelu ko\u0161uljicu, a na nogama crne cipelice. Gledam za\u010du\u0111eno u objektiv fotoaparata o\u010dekuju\u0107i valjda kako \u0107e svakog trenutka iz njega izletjeti pti\u010dica. Ka\u017ee majka da na desnoj ruci imam sat, vjerovatno imitaciju, ali ga ja gotovo i ne primje\u0107ujem. Oni u narodnim no\u0161njama, blago osmijehnuti, mladi, o, ba\u0161 lijepi i mladi. Kad smo mi to tako brzo odrasli, a oni ostarjeli, razmi\u0161ljam. Sve je bilo tako neprimjetno brzo. Ostaju samo sje\u0107anja, a svako od njih je pri\u010da za sebe.<\/p>\n

Nama <\/span> je na va\u0161ar najdra\u017ee bilo odlaziti pje\u0161ke. Dan uo\u010di, kada je raspolo\u017eenje bivalo na vrhuncu, sakupljali smo svaki nov\u010di\u0107 koji \u0107emo ponijeti. Ne\u0161to smo i sami zara\u0111ivali tokom ljeta beru\u0107i kupine ili lipov cvat koji smo prodavali u Zadru\u017enom magacinu u Podnovlju. Trebalo je od toga dosta dati za \u0161kolske knjige i sveske, ali, ostajalo je i za va\u0161arske zgode i sitnice. Dobijali smo pomalo i od tetaka ili druge rodbine. Meni je \u010desto po malo novaca davao ujak Rade. Roditelji bi nam na kraju i sami dali onoliko koliko su mogli. \u017divjelo se skromno u na\u0161oj Glogovici, ali nikada nismo bili gladni, bosi i goli.Dogovor za polazak uvijek je bio utana\u010den mnogo ranije. U grupi nas je znalo biti i po desetak. Nekada manje, ali uvijek veselo. Jednom smo rije\u0161ili da po\u0111emo odmah \u010dim za\u0111e Sunce.<\/p>\n

\u2013 A <\/span> \u0161ta mislite da krenemo odmah \u010dim padne ve\u010de? – predlo\u017ei Mirko.<\/p>\n

\u2013 Mo\u017eda <\/span> ne ba\u0161 odmah s ve\u010deri, nego malo kasnije – dodade Milan. – Ima\u0107emo cijelu no\u0107 pred sobom.<\/p>\n

\u2013 To <\/span> je dobra ideja – odu\u0161evljeno je prijedlog podr\u017eala moja sestra Dragica.<\/p>\n

\u2013 Dvadeset <\/span> kilometara i nije predug put, a mo\u017eemo da idemo polako – slo\u017eih se.<\/p>\n

Tako <\/span> je i bilo. Po\u0161li smo rano. No\u0107 je bila vedra, zvjezdana. Mi razigrani i nestrpljivi. I\u0161li smo laganim korakom zastajkuju\u0107i kraj svake zrele \u0161ljive, kru\u0161ke ili jabuke. A one su bile slatke i so\u010dne, jo\u0161 bolje kada su tu\u0111e i kada ih pomalo u stvari kraducka\u0161. Posebno \u0161ljive ma\u0111arice koje su se lijepo odvajale od ko\u0161tica, mo\u017eda malo pra\u0161njave, ali nama to ni\u0161ta nije smetalo. Ni\u0161ta. Mora da su se na\u0161i glasovi \u010duli na kilometar daleko, jer smo bili bu\u010dni. \u010culi smo i druge grupe djece ispred ili iza nas. Isto vesele i glasne kao \u0161to smo bili i mi. A u daljini su treperila svjetla Dervente i nama se \u010dinilo da ve\u0107 \u010dujemo buku va\u0161ara. To nije bilo mogu\u0107e jer je grad bio jo\u0161 daleko, ali smo znali da va\u0161ar \u017eivi i no\u0107u. I tako nekoliko dana kada sva Derventa \u017eivi za to.Te tople ljetne no\u0107i bili smo zaista veseli i sre\u0107ni. Na svaku \u0161alu cestom se prolamao urnebes smijeha i vike. Neko se sjetio i pjesmice:<\/p>\n

\u00a0<\/p>\n

Ide <\/span> momak iz Dervente tu\u017ean,<\/p>\n

Slikao <\/span> se pa ispao ru\u017ean…<\/p>\n

\u00a0<\/p>\n

Svi <\/span> su je prihvatili i otpjevali nekoliko puta. Putovati pje\u0161ice no\u0107u na va\u0161ar bila je zaista dobra ideja i poseban do\u017eivljaj. Stigli smo prije svitanja. Pre\u0161li smo most na Ukrini i na\u0161li se na va\u0161aru. Kao da nije bila no\u0107. Svuda \u017eamor, muzika, mirisi pe\u010denja i lubenica, samo \u0161to su vrtuljci i pojedine \u0161atre jo\u0161 mirovale. Kada je svanulo, sve je jo\u0161 vi\u0161e \u017eivnulo. Vika, cika, muzika, pucnji… Obilazili smo redove \u0161atri, razgledali, kupovali po koju sitnicu. U \u0161atri koju smo nazvali ?Da pukne\u0161 od smijeha“ bila su poredana ogledala koja su izobli\u010davala likove i tijela. Tako je svako od nas bio \u010das debeo, \u010das mr\u0161av, onda s velikim trbuhom i malom glavom i obratno, pa sa veoma dugim nogama ili ogromnim u\u0161ima… Ba\u0161 da pukne\u0161 od smijeha. A najsmje\u0161nija je bila jedna veoma mala baka koja se samo krstila i \u010dudila:<\/p>\n

\u2013 Ovo <\/span> nisu \u010dista posla – ponavljala je.<\/p>\n

Poku\u0161ali <\/span> smo loptama da ga\u0111amo naslagane posudice i stalno proma\u0161ivali. Iznena\u0111enje za sve bio je Stefan, koji je vazdu\u0161nom pu\u0161kom poga\u0111ao \u0161to god je \u017eelio, pa ga je vlasnik streljane gotovo potjerao jer mu je kao od \u0161ale pokupio najbolje nagrade. Samo nani\u0161ani, opali, a dolje padne ru\u017ea, lutka, medo… Djevoj\u010dice su bile odu\u0161evljene i stalno su pla\u0107ale da i za njih ga\u0111a i osvoji neku od nagrada koju su \u017eeljele.Onda smo oti\u0161li na ma\u0111ioni\u010darsku predstavu. Na pozornici se samouvjereno \u0161epurio ma\u0111ioni\u010dar. Do njega je bila ljupka pomo\u0107nica koja mu je dodavala pojedine predmete. On je izvodio razne trikove koje su svi gledali s nevjericom.<\/p>\n

\u2013 A <\/span> sada, po\u0161tovana gospodo, ima li koji dobrovoljac za sljede\u0107u ta\u010dku? – upitao je ma\u0111ioni\u010dar.<\/p>\n

\u2013 Imam <\/span> ja! – javi se Mirko na na\u0161e sveop\u0161te iznena\u0111enje. Svi smo ga gledali s nevjericom dok se mirno penjao na pozornicu.<\/p>\n

\u2013 \u0160ta <\/span> mu bi? – za\u010dudi se njegov brat Milan. – \u0160ta on to izvodi, dovraga!<\/p>\n

\u2013 A <\/span> ima li koja mlada dama koja bi do\u0161la na pozornicu? – ponovo se javi ma\u0111ioni\u010dar.<\/p>\n

Niko <\/span> se ne podi\u017ee. Djevojke su bile manje odlu\u010dne i hrabre.<\/p>\n

\u2013 Bi <\/span> li ti, ljepotice? – upre prst ma\u0111ioni\u010dar u neku krhku djevoj\u010dicu u drugom redu.Ona odbi da se popne na pozornicu i nekako stidljivo obori pogled.<\/p>\n

\u2013 A <\/span> ti, lutko? – opet \u0107e ma\u0111ioni\u010dar pronalaze\u0107i novu djevoj\u010dicu u tre\u0107em redu, odmah tu ispred nas.<\/p>\n

\u2013 Da <\/span> li bi ti bila ljubazna da nam pomogne\u0161 u ovoj velikoj predstavi?<\/p>\n

Djevoj\u010dica <\/span> pristade. Imala je plavu haljinu na sebi, kratku kosu, ljupko lice s nao\u010darima koje su joj lijepo stajale. Lagano se pope na pozornicu i stade do Mirka. On je pogleda i ne\u0161to tiho re\u010de smiju\u0107i se, na \u0161to se i ona nasmije\u0161i i odmahnu rukom.<\/p>\n

\u2013 Vidite <\/span> li, gospodo, ovu prelijepu princezu i njenog princa? – pokazivao je ma\u0111ioni\u010dar na djevoj\u010dicu i Mirka.<\/p>\n

\u2013 Vidimoooo… <\/span> – prolomi se \u0161atorom.<\/p>\n

\u2013 E<\/span>, sada \u0107ete, po\u0161tovana gospodo, vidjeti ne\u0161to nevjerovatno, gotovo za\u010du\u0111uju\u0107e, nemogu\u0107e, ne\u0161to \u0161to svijet i va\u0161e o\u010di do sada nikada nisu vidjeli – govorio je ma\u0111ioni\u010dar. – Jesu li moja princeza i princ spremni?<\/p>\n

Djevoj\u010dica <\/span> i Mirko potvrdi\u0161e da jesu.<\/p>\n

\u2013 Da <\/span> vidimo, da vidimo… – vikala je publika\u00a0 pod \u0161atrom.<\/p>\n

Ma\u0111ioni\u010dar <\/span> postavi djevoj\u010dicu i Mirka na sredinu pozornice okrenute publici. Mirko je opet imao ne\u0161to da ka\u017ee djevoj\u010dici. Ona se sada slatko nasmija, a Milan ne izdr\u017ea da ne upita:<\/p>\n

\u2013 Ma <\/span> \u0161ta je ovaj na\u0161 \u010dupoglavac naumio? Fakin jedan.<\/p>\n

Niko <\/span> nije znao \u0161ta Mirko smjera. Sam njegov izlazak na pozornicu sve je iznenadio. Znali smo da je on nepredvidljiv. Uvijek je imao ne\u0161to da izvali, da nas iznenadi i do suza nasmije. Bio je svojevrsno spadalo i spreman da za dru\u0161tvo sve u\u010dini. Bio je neobi\u010dno duhovit. Kad se najmanje nada\u0161, on ne\u0161to izvede i mora\u0161 od srca da mu se smije\u0161. Jednom je tako dok sam bio u njihovoj ku\u0107i gdje se nalazila i na\u0161a kom\u0161inica Jelena, rekao majci, koja je ulazila u sobu:<\/p>\n

\u2013 Evo<\/span>, mama, ja sam se upravo o\u017eenio!<\/p>\n

\u2013 Neka<\/span> si sine, neka je sa sre\u0107om! – do\u010dekala je majka. – Dobro mi do\u0161la, snajko!<\/p>\n

Jelena <\/span> se prvo jako zarumenila u licu, oborila duboko pogled, a onda gotovo zaplakala, pa je Mirkova mama morala dugo da je tje\u0161i i obja\u0161njava kako je to samo \u0161ala i na kraju odvede ku\u0107i.<\/p>\n

\u2013 Evo<\/span>, po\u0161tovana gospodo, sada \u0107e na\u0161a prelijepa princeza i njen princ prvo zaspati, a onda \u0107ete vidjeti i druge zgode i na kraju kako \u0107e i\u0161\u010deznuti… postati nevidljivi…<\/p>\n

Mirko <\/span> se blesavo cerekao dok smo ga netremice gledali. Neki od nas su \u010dak i ustali ne vjeruju\u0107i \u0161ta se to doga\u0111a. Svi su s nestrpljenjem i\u0161\u010dekivali \u0161ta \u0107e se dalje dogoditi. \u0160ta to on smjera, pitali smo se svi.<\/p>\n

\u2013 Ti <\/span> spava\u0161, ti spava\u0161… – rekao je ma\u0111ioni\u010dar djevoj\u010dici lagano pomi\u010du\u0107i ruke ispred njenog lica.<\/p>\n

I<\/span>, zaista, djevoj\u010dica je nedugo zatim lagano zatvorila o\u010di i zaspala stoje\u0107i. Onda se ma\u0111ioni\u010dar pomaknuo prema Mirku.<\/p>\n

\u2013 Ti <\/span> spava\u0161, ti spava\u0161… – ponovo je govorio ma\u0111ioni\u010dar.<\/p>\n

\u2013 Jok <\/span> ja! – odjednom \u0107e Mirko \u0161eretski.<\/p>\n

Cijela <\/span> \u0161atra odjednom je prasnula u smijeh.<\/p>\n

\u2013 Vidi <\/span> \u010dupoglavca… – za\u010du\u0111eno dobaci Milan.<\/p>\n

\u2013 Ti <\/span> spava\u0161, ti spava\u0161… – i dalje je ma\u0111ioni\u010dar rukom lagano prolazio ispred Mirkovog lica.<\/p>\n

\u2013 Ma<\/span>, jok ja, more! – sad se jo\u0161 vi\u0161e cerekao Mirko. – Ja spavam kad ja ho\u0107u.<\/p>\n

Ma\u0111ioni\u010dar <\/span> se zbuni. O\u010dito da je tu ne\u0161to po\u0161lo krivo i da nije sve i\u0161lo po njegovom planu, ali je mislio da stvari jo\u0161 ima pod svojom kontrolom. Vjerovatno mu se to nikada ranije nije dogodilo, kriva procjena, \u0161ta li. Njegova pomo\u0107nica je tako\u0111e djelovala zbunjeno i netremice je gledala \u010das ma\u0111ioni\u010dara, \u010das Mirka, dr\u017ee\u0107i u ruci neki obru\u010d.<\/p>\n

\u2013 Ti <\/span> spava\u0161, ti spava\u0161… – uporan je bio ma\u0111ioni\u010dar.<\/p>\n

\u2013 Ma<\/span>\u00a0kad vam ka\u017eem, ne pali to kod mene – opet \u0107e Mirko. – Spavam kada mi se spava. Da ne\u0107ete mo\u017eda i da me re\u017eete?<\/p>\n

\u2013 Ti\u00a0<\/span>spava\u0161, ti spava\u0161… – sada je ve\u0107 o\u010dajno ponavljao ma\u0111ioni\u010dar dok su mu krupne gra\u0161ke znoja izbijale po \u010delu, a njegova ljupka pomo\u0107nica stajala otvorenih usta.<\/p>\n

\u2013 Ona <\/span> mo\u017eda spava – pokaza Mirko prstom na djevoj\u010dicu. – Mene \u0107ete uspavati kada se majmuni budu \u0161i\u0161ali…<\/p>\n

\u0160atra <\/span> odjekuje od smijeha, ljudi ustali na noge, plje\u0161\u0107u, mi blenuli neodre\u0111eno ne vjeruju\u0107i svojim o\u010dima, a Mirko miran kao da se sve to njega ne ti\u010de. Nije on odavde. Cereka se i domahuje nam rukom. Aplauz se ne sti\u0161ava, ljudi sad ve\u0107 udaraju nogama o pod, zvi\u017ede, vi\u010du uaaaa…<\/p>\n

Vidjev\u0161i <\/span> da ne mo\u017ee da uspava Mirka, ma\u0111ioni\u010dar sav o\u010dajan i bijesan odjednom procijedi kroz zube:<\/p>\n

\u2013 Mar\u0161<\/span>, mangupe!<\/p>\n

A <\/span> zatim pobje\u017ee s pozornice ostaviv\u0161i uspavanu djevoj\u010dicu i sasvim zbunjenu i nemo\u0107nu svoju pomo\u0107nicu. Mirko je jo\u0161 malo stajao na pozornici sada i sam malo zbunjen, a onda se lagano spusti me\u0111u publiku i po\u0111e prema nama koji smo se valjali od smijeha.<\/p>\n

\u2013 On <\/span> \u0107e meni: ti spava\u0161, ti spava\u0161… – smijao se skupljaju\u0107i svoje sitne o\u010di dok mu je lice poprimalo zadovoljni izgled pun samopuzdanja i zadovoljstva.<\/p>\n

I <\/span> tada se desi ne\u0161to \u0161to niko nije o\u010dekivao. Mirko se brzo okrenu i ustr\u010da uz stepenice na pozornicu. Publika se uti\u0161a o\u010dekuju\u0107i \u0161ta \u0107e sada biti. Tamo je jo\u0161 mirno stajala uspavana djevoj\u010dica i zbunjena ma\u0111ioni\u010dareva pomo\u0107nica. On stade pred djevoj\u010dicu, a onda isto kao i ma\u0111ioni\u010dar lagano rukom pre\u0111e ispred njenog lica i re\u010de:<\/p>\n

\u2013 Probudi <\/span> se!<\/p>\n

Djevoj\u010dica <\/span> otvori o\u010di, nasmija se i pogledom zbunjeno preletje preko publike. Onda se za\u010du\u0111eno zagleda u Mirka, pa u ma\u0111ioni\u010darevu pomo\u0107nicu, o\u010dito ne shva\u0107aju\u0107i ni\u0161ta i kao da se pita: A gdje je tu ma\u0111ioni\u010dar. Mirko je uze za ruku i povede me\u0111u publiku.\u0160atrom se prolomi aplauz. Ljudi su se smijali, a nama tek tada nije bilo ni\u0161ta jasno.Poslije se otkrilo da Mirko ve\u0107 dugo potajno \u010dita ma\u0111ioni\u010darske knjige i pru\u010dava njihove trikove.<\/p>\n

\u00a0<\/p>\n

KRINKA\u00a0<\/p>\n

\u00a0<\/p>\n

\u010cinilo <\/span> mu se da ve\u0107 satima sjedi na obali mora, ali ni\u0161ta. Ne\u0107e i ne\u0107e. Ve\u0107 je odlu\u010dio da ode, ali se nikako nije podizao. Jo\u0161 ovaj put, jo\u0161 ovaj. I tako se i\u0161\u010dekivanje produ\u017eavalo.<\/p>\n

\u2013 E<\/span>j, \u0161ta to radi\u0161? – odjednom je \u010duo neki glas iza le\u0111a.<\/p>\n

\u2013 Ni\u0161ta! <\/span> – gotovo ljutito odbrusi Rale.<\/p>\n

\u2013 Kako <\/span> ni\u0161ta. Lovi\u0161 ribu – samouvjereno odgovori neka djevoj\u010dica koja mu je prilazila. Bila je nasmijana i razigrana, u kratkoj haljini i bosonoga.<\/p>\n

\u2013 Pa <\/span> kad vidi\u0161, \u0161to pita\u0161?<\/p>\n

\u2013 Uh<\/span>, \u0161to si grub. Samo sam pitala – uvrije\u0111eno \u0107e djevoj\u010dica.<\/p>\n

\u2013 Nisam <\/span> grub – ne\u0161to bla\u017eim tonom odgovori Rale. – Danas mi naprosto ne ide, pa sam malo ljut.<\/p>\n

\u2013 Daj <\/span> meni da poku\u0161am.<\/p>\n

\u2013 Tebi<\/span>!?<\/p>\n

\u2013 Da<\/span>, meni. \u0160ta me tako gleda\u0161? Pa valjda znam loviti ribu. To nije nikakva mudrost.<\/p>\n

\u2013 Mudrost <\/span> nije, ali vje\u0161tina jeste.<\/p>\n

\u2013 Mo\u017eda <\/span> \u0107u imati vi\u0161e sre\u0107e. Daj mi \u0161tap!<\/p>\n

Rale <\/span> joj pru\u017ei \u0161tap. Ona pogleda udicu, sumnji\u010davo zavrti glavom i tankim prsti\u0107ima skide mamac.<\/p>\n

\u2013 Ovo <\/span> ti ni\u0161ta ne valja. Dodaj mi novi!<\/p>\n

Rale <\/span> iz kutijice izvadi novi mamac i pru\u017ei joj ga. Gledao ju je pravo u o\u010di. Ona mu se nasmije\u0161i kao neko ko je potpuno uvjeren u sebe i ko sve konce ima u svojim rukama, pa stavi novi mamac i zabaci udicu daleko u more. Nastade vrijeme \u0107utanja. Djevoj\u010dica je pa\u017eljivo gledala u plovak na vodi, dr\u017ee\u0107i objema rukama \u0161tap, a Rale je \u010das gledao u nju, \u010das opet u udicu i plovak na vodi.<\/p>\n

\u2013 Mi <\/span> uglavnom ne pecamo sa \u0161tapom – re\u010de djevoj\u010dica.<\/p>\n

\u2013 Nego<\/span>?<\/p>\n

\u2013 Iz <\/span> ruke. Tako ima\u0161 bolji osje\u0107aj.<\/p>\n

\u2013 Ja <\/span> sam navikao ovako. Tamo gore na rijeci.<\/p>\n

Nije <\/span> pro\u0161lo nekoliko minuta, a ona je ve\u0107 ulovila prvu ribu.<\/p>\n

\u2013 Tu <\/span> je!!! – veselo uzviknu djevoj\u010dica povukav\u0161i udicu iz mora. – Jesam li ti rekla?<\/p>\n

\u2013 E<\/span>, pa nije ba\u0161 velika – malo posti\u0111eno re\u010de Rale gledaju\u0107i u ribicu koja se trzala na udici – Daj je ovamo, pa\u0161\u0107e ti.<\/p>\n

\u2013 Nije <\/span> velika, nije velika, a gdje su tvoje?<\/p>\n

\u2013 U <\/span> moru – smiju\u0107i se re\u010de Rale.<\/p>\n

Djevoj\u010dica <\/span> se veselo zakikota. Rale pomisli: ?\u0160ta je ovoj pa se stalno smije.“<\/p>\n

\u2013 A <\/span> kako je tebi ime? – odjednom \u0107e djevoj\u010dica.<\/p>\n

\u2013 Rale<\/span>. A tebi?<\/p>\n

\u2013 Krinka<\/span>.<\/p>\n

\u2013 Krinka<\/span>!?<\/p>\n

\u2013 Da<\/span>. Krinka.<\/p>\n

\u2013 Kakvo\u00a0<\/span>je to ime?<\/p>\n

\u2013 Lijepo<\/span>. \u0160ta se \u010dudi\u0161. Ime kao i svako drugo ime.<\/p>\n

\u2013 Nikada <\/span> nisam \u010duo za njega. A ko ti ga je dao?<\/p>\n

\u2013 Ko<\/span>? Pa mama i tata. Ko bi drugi.<\/p>\n

\u2013 Nisu <\/span> ba\u0161 morali.<\/p>\n

\u2013 Ne <\/span> svi\u0111a ti se.<\/p>\n

\u2013 Nije <\/span> da mi se ne svi\u0111a, nego je neobi\u010dno. Ne razumijem…<\/p>\n

\u2013 Ne <\/span> razumije\u0161… \u0161ta tu ima da se razumije. Ime ko ime. Ni tvoje Rale nije ba\u0161 neko.<\/p>\n

\u2013 Krinka<\/span>! E, nije ba\u0161 kao svakida\u0161nje ime. \u0160ta zna\u010di?<\/p>\n

\u2013 Ne <\/span> znam – neuvjerljivo re\u010de djevoj\u010dica. – Pita\u0107u mamu.<\/p>\n

\u2013 Nemoj <\/span> se ljutiti.<\/p>\n

\u2013 Ne <\/span> ljutim se. Samo si ti zapeo za ime, pa ime.<\/p>\n

\u2013 Ho\u0107e\u0161 <\/span> li opet udicu?<\/p>\n

Djevoj\u010dica <\/span> ga pogleda i kao da mu sve opra\u0161ta veselo uze udicu i za kratko vrijeme opet je nastao muk. Za sat vremena ona je ulovila vi\u0161e riba nego Rale za \u010ditavo ju\u010dera\u0161nje poslijepodne. On se \u010dudio i \u010dudio. Kako li joj to samo polazi za rukom, razmi\u0161ljao je i gledao u njene mr\u0161ave ruke.<\/p>\n

\u2013 Je <\/span> li, a kako to da ti zna\u0161 loviti ribu?<\/p>\n

\u2013 Idem <\/span> stalno s tatom na pecanje. Samo, zna\u0161, onda mi je dosadno pa radije berem cvije\u0107e na obali i \u0161vrljam okolo.<\/p>\n

\u2013 A <\/span> jesi li ti odavde?<\/p>\n

\u2013 Jesam<\/span>. Ustvari, nedavno smo doselili.<\/p>\n

\u2013 Doselili<\/span>?<\/p>\n

\u2013 Da<\/span>, mi se stalno selimo. \u010cim tata dobije slu\u017ebu u drugom gradu, mi se selimo. Dosadilo mi ve\u0107. Sada stanujemo u onim velikim zgradama kod parka. Ali uvijek smo u nekom gradu na moru.<\/p>\n

\u2013 A <\/span> gdje ti je tata?<\/p>\n

\u2013 Eto<\/span>, tu – djevoj\u010dica pokaza nemarno rukom uz morsku obalu.<\/p>\n

Na <\/span> stijeni koja se nadvijala prema vodi stajao je \u010dovjek s udicom. Rale ga nije ranije primijetio. On je upravo gledao prema njima i vidjev\u0161i djevoj\u010dicu kako dr\u017ei \u0161tap, zovnu:<\/p>\n

\u2013 Krinka<\/span>! Do\u0111i ovamo, ne smetaj!<\/p>\n

\u2013 Ne <\/span> smetam. Lovim ribu – odgovori djevoj\u010dica napre\u017eu\u0107i svoj glas kako bi je otac \u010duo.<\/p>\n

\u2013 Hej<\/span>, meni je ovo ba\u0161 dosadilo – odjednom \u0107e djevoj\u010dica.<\/p>\n

\u2013 <\/span> I\u00a0meni. Ali to tebi ba\u0161 dobro ide.<\/p>\n

\u2013 Da <\/span> se kupamo? – predlo\u017ei ona odjednom.<\/p>\n

Ne <\/span> \u010dekaju\u0107i Raletov pristanak, djevoj\u010dica brzo skide svoju haljinu i sko\u010di u more. Rale, iznena\u0111en tom brzinom i na\u010dinom kojim je djevoj\u010dica zaplivala, skide svoje farmerke i sam zapliva prema njoj.<\/p>\n

S <\/span> obale dopre glas njenog oca.<\/p>\n

\u2013 Krinka<\/span>! Ne pla\u0161i mi ribe.<\/p>\n

\u2013 Hej<\/span>, tata, evo upravo me jedna uhvatila za palac – odgovori ona kroz glasan smijeh.<\/p>\n

\u2013 Plivajte <\/span> dalje! – ne\u0161to odlu\u010dnije re\u010de \u010dovjek.<\/p>\n

Rale <\/span> poslu\u0161a i br\u017ee zapliva dalje prema pu\u010dini. Djevoj\u010dica ga pristi\u017ee. A onda i presti\u017ee s lako\u0107om. To ga iznenadi. On je va\u017eio za dobrog pliva\u010da, a vidi ti ovo. Mala pliva kao vidra. Napregnuo je svu snagu. Jedva da ju je stizao. Kada djevoji\u010dici i to dosadi, on joj se pribli\u017ei.<\/p>\n

\u2013 Nije <\/span> lo\u0161e. Morao bi puno trenirati – re\u010de mu ona.<\/p>\n

\u2013 Trenirati<\/span>? – za\u010du\u0111eno \u0107e Rale.<\/p>\n

\u2013 Da<\/span>, da. Ja sam dugo trenirala. Od malih nogu.<\/p>\n

\u2013 A<\/span>, tako. Zato ti tako dobro pliva\u0161.<\/p>\n

\u2013 Da<\/span>. Tata je \u017eelio da to nau\u010dim i ja sam nau\u010dila.<\/p>\n

\u2013 Koji <\/span> si razred?<\/p>\n

\u2013 Ove <\/span> godine \u0107u u sedmi.<\/p>\n

\u2013 Je <\/span> li mogu\u0107e!? Ne mogu vjerovati – iznena\u0111eno \u0107e Rale promatraju\u0107i njeno si\u0107u\u0161no tijelo. – Mislio sam da si tek mo\u017eda u \u010detvrtom.<\/p>\n

\u2013 E<\/span>, vidi\u0161, nisam.<\/p>\n

More <\/span> je bilo toplo. Krinka ga po\u010de prskati. On sa zadovoljstvom prihvati tu igru.<\/p>\n

\u00a0<\/p>\n

Ilustracije Kre\u0161imir Zimoni\u0107<\/em><\/p>\n

\u00a0<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

VI\u0160NJA\u00a0 \u00a0 Vi\u0161nja u njenom vrtu opet se zaodjenula bijelim\u00a0 cvjetovima. Njena mi kro\u0161nja li\u010di na grudvice snijega\u00a0 koje je neko pa\u017eljivo naslagao po granama, a grane na tanke ruke koje su posegnule za ne\u010dim nevidljivim i dalekim. U topla prolje\u0107na jutra, dok prolazim njenom ulicom, uskom i malo strmom, s otvorenim pogledom na more, svaki put zastanem da se nadi\u0161em mirisa. Ki\u0161e su \u010deste u na\u0161em gradu. \u010cim se iza U\u010dke pojave oblaci, nije daleko do prvih kapi. Strahujem <\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":2089,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":[],"categories":[5],"tags":[],"aioseo_notices":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/jovicadjurdjic.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/105"}],"collection":[{"href":"https:\/\/jovicadjurdjic.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/jovicadjurdjic.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/jovicadjurdjic.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/jovicadjurdjic.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=105"}],"version-history":[{"count":60,"href":"https:\/\/jovicadjurdjic.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/105\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":118,"href":"https:\/\/jovicadjurdjic.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/105\/revisions\/118"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/jovicadjurdjic.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/2089"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/jovicadjurdjic.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=105"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/jovicadjurdjic.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=105"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/jovicadjurdjic.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=105"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}