{"id":2784,"date":"2017-08-21T20:56:58","date_gmt":"2017-08-21T19:56:58","guid":{"rendered":"https:\/\/jovicadjurdjic.com\/?p=2784"},"modified":"2017-08-21T21:33:55","modified_gmt":"2017-08-21T20:33:55","slug":"momcilo-popadic-mjesecina-modre-boje","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/jovicadjurdjic.com\/?p=2784","title":{"rendered":"Mom\u010dilo Popadi\u0107, Mjese\u010dina modre boje"},"content":{"rendered":"

MJESE\u010cINA MODRE BOJE<\/p>\n

 <\/p>\n

Sad je prvi put stajao u njenoj sobi. Ona zatvori vrata, nasmije\u0161 mu se nesigurno, gotovo ispri\u010davaju\u0107i se. Vani je puhala bura, bilo je hladno i bistro vrijeme. Na katu iznad lupale su zaboravljene grilje, u pravilnim razmacima. On pogleda u strop.<\/p>\n

– Na putu su – re\u010de ona, kao da se ispri\u010dava.<\/p>\n

– Odavna?<\/p>\n

– Od jeseni.<\/p>\n

On protrnu. Sad je valjalo ne\u0161to re\u0107i. Ne\u0161to u\u010diniti. Valjalo je poduzeti ne\u0161to. Svla\u010dili su kapute poma\u017eu\u0107i jedno drugom. Ona uze oba preko ruke i iza\u0111e u hodnik. Primijeti da mu drhte ruke.<\/p>\n

– Pona\u0161am se kao jungferica – re\u010de sebi.<\/p>\n

Kau\u010d je bio \u0161irok, izvu\u010den. Jedna Modiglianijeva reprodukcija na zidu. Gipsani odljev trogirskog Kairosa.<\/p>\n

– Bog sretnog trenutka – re\u010de.<\/p>\n

– Molim? – vratila se u sobu i gledala ga upitno.<\/p>\n

– Ka\u017eem, zbog sretnog trenutka – i porumeni.<\/p>\n

– Koji bog? – I ona se za\u017eari. Sagne se i utakne grijalicu u zid.<\/p>\n

– Ovaj \u0161to ti visi na zidu. – Okrenuo se prema prozoru. Ritmi\u010dno udaranje grilja s gornjega kata dovodilo ga je u nedoumicu. Da li ga nervira?<\/p>\n

– A, Kairos.<\/p>\n

– Bura – re\u010de on. – Volim buru.<\/p>\n

– Zima je – re\u010de ona.<\/p>\n

Gotovo istodobno okrenu\u0161e se jedno prema drugom. Gledali su se. Imala je na sebi vunenu sivu haljinu. Pletenu. Imao je siv d\u017eemper na sebi i ni\u0161ta ispod. Znala je to. Nije nosila prsluk. Znao je to. Upravo je htio da poduzme ne\u0161to, da sjedne, da se uputi prema vitrini s knjigama, da zapali cigaretu, bilo \u0161to, kad mu ona pri\u0111e sasvim blizu, zagrli ga i poljubi. Morala se propeti na prste. Uhvati je za ramena, zaustavi se na lopaticama i spusti se do struka. Bila je tako mala. Ne izdr\u017ea i zaokru\u017ei oko stra\u017enjice.<\/p>\n

Ona izvu\u010de svoj mali crveni jezik iz njegovih usta i odmakne se. Tresla se. Gledala ga je odozdo pomalo iskriviv\u0161i glavu. Znati\u017eeljno.<\/p>\n

– Kao ptica – re\u010de on. Sada ju je dr\u017eao oko struka.<\/p>\n

– Kakva ptica?<\/p>\n

– Ti, kao ptica. Tako ptica malo nakrene glavu kad te gleda.<\/p>\n

– Ljubio si se s pticom?<\/p>\n

– Jesam. Sa zebom. I s vrapcima.<\/p>\n

– Ti, ti… – re\u010de ona.<\/p>\n

I dalje ju je dr\u017eao oko struka i mislio \u0161to sada, \u0161to sada. Preko njezine glave gledao je u Modiglianijevu izdu\u017eenu \u017eensku, u njezin dugi vrat, u zid, i slu\u0161ao kako tuku gore zaboravljene grilje. \u0160to sada, \u0161to sada, \u0161to sada, za boga miloga, sada bi je morao zgrabiti i polo\u017eiti na ovaj kau\u010d i svu\u0107i je. Morao bi u\u010diniti ne\u0161to, a ne stajati ovako s rukama oko njezika struka i buljiti u zid. Morao bi je stegnuti i uzeti u naru\u010dje. Morao bi ne\u0161to s njom sada kona\u010dno uraditi.<\/p>\n

– Ho\u0107e\u0161 li popiti \u0161togod? – upita ona.<\/p>\n

– Mogu – re\u010de, i divna si, pomisli, fenomenalna si, \u010dudesna si, spasila si me, izvukla si me iz govna. Volim te, pomisli.<\/p>\n

– A neko pi\u0107e?<\/p>\n

– Koje pi\u0107e?<\/p>\n

– Pogledat \u0107u, ne znam.<\/p>\n

 <\/p>\n

Kad je iza\u0161la, on do\u0111e do prozora. U prvi mah nije vidio ni\u0161ta, zatim veliku kro\u0161nju i dio ulice. Vjetar i mjese\u010dina, pomisli. Mjese\u010dina modre boje. Vrati se na sredinu sobe. Jo\u0161, se nije usudio sjesti. Otputi se do vitrine. \u010citao je naslove na hrptovima knjiga. Zatim nasumce izvu\u010de jednu. Drhtale su mu ruke. Za miloga boga, pomisli, ba\u0161 sam kao jungferica. \u017delim je, i ona \u017eeli mene. \u0160to mi je? Listao je knjigu ne vide\u0107i ni\u0161ta. To je panika, pomisli, bezrazlo\u017ena panika, glupost. \u010cemu to? \u010cega se boji? Zar je toliko \u017eeli? Zar toliko?<\/p>\n

U\u0161la je nose\u0107i kavu, \u0161alice, bocu i dvije \u010da\u0161e na pladnju. Zveckale su \u010da\u0161e i \u0161alice. Boca samo \u0161to se nije prevrnula. Na stoli\u0107u pokraj ru\u017ei\u010daste ru\u017ee u vazi od keramike sve je izgledalo kao mrtva priroda s nekog zaboravljenog platna.<\/p>\n

– Nalij, motim te – re\u010de.<\/p>\n

Srkao je vru\u0107u kavu, tek da ne\u0161to radi s rukama. Ona popije dugi gutljaj rakije i strese se. Zatim, dok je sebi nalijevao novu rakiju, okrene se i vidje je kako navla\u010di zavjese. Propela se na prste. Ulije u sebe drugu rakiju i zatim kavu. \u0160to sad, pomisli. Ne mogu lokati ovako do jutra. \u0160to sada, \u0161to sada?<\/p>\n

– Do\u0111i \u2014 re\u010de ona. Sjedila je na kau\u010du.<\/p>\n

Gledali su se. Zatim ga ona opet zagrli i uvu\u010de mu male, meke prste u kosu. Naje\u017ei se. Stegne je i privu\u010de. Na katu su ravnomjerno udarale grilje i zvi\u017edala je bura u kro\u0161nji preko puta. Dotakne joj grudi \u0161etaju\u0107i rukama po njoj. Ona se strese, a zatim se jo\u0161 ja\u010de priljubi uz njega. Zavu\u010de mu ruku pod d\u017eemper. Prvo jednu. Zatim drugu. Mravi. Najezda. Mravlja ofenziva. Trnci. Oh, kako je dobra, pomisli. Kako je dobra.<\/p>\n

– Svjetlo je tako neugodno – re\u010de ona.<\/p>\n

On ustane i uputi se vratima gdje se nalazio prekida\u010d. Okrene se. Ona je stajala pokraj kau\u010da i svla\u010dila lijepu sivu haljinu preko glave. Ispod nije imala ni\u0161ta! Ni\u0161ta!! Ni\u0161ta!!!<\/p>\n

Kad je uspjela to, pomisli, kad? Dok je kuhala kavu? Tada? Ili prije, kad je kapute nosila u hodnik? I jo\u0161 pomisli: sad bih je volio zgrabiti, sad dok joj je haljina preko glave, dok se trudi da je svu\u010de. Sad, ba\u0161 sad. Trebalo bi je povaliti i silovati. Ali okrene prekida\u010d i vrati se do kau\u010da gotovo teturaju\u0107i.<\/p>\n

– Do\u0111i! – re\u010de ona u mraku.<\/p>\n

– Do\u0111i, do\u0111i, do\u0111i…<\/p>\n

Tresle su mu se ruke dok je otkop\u010davao hla\u010de. Sada je ona njemu svla\u010dila d\u017eemper preko glave, i on se gotovo nasmije pomisliv\u0161i: sada bi ona mene mogla silovati. Ovako, s d\u017eemperom preko glave. I jo\u0161 pomisli: gospoda ti boga, kako su mu\u0161karci komi\u010dni dok se svla\u010de, tko je to izmislio. I jo\u0161 pomisli, kako bi bilo da netko upadne ovaj tren u sobu, a ja da moram skakutati s hla\u010dama ispod koljena, gologuz, smeten, niz stepenice, niz ulicu… a poslije ni\u0161ta vi\u0161e nije mislio.<\/p>\n

 <\/p>\n

Polo\u017eio joj usta na vrat. Zatim na grudi. Na trbuh. I ona se tresla. I on se tresao. Plovila je rukama po njemu ispituju\u0107i. Tra\u017ee\u0107i. Poljubi joj stegna.<\/p>\n

Milovala mu je le\u0111a. Zatim kosu.<\/p>\n

– Volim te – re\u010de.<\/p>\n

Zubi su mu cvokotali. Polo\u017ei joj glavu u krilo. Brzo je di\u017ee. Poljubi je u pupak. Dugim, vla\u017enim, nje\u017enim poljupcem. Spusti se jezikom ni\u017ee i poljubi svilene dla\u010dice na stidnici. Ona se strese. On gotovo izgubi dah. Uspu\u017ee se gotovo uz nju i prona\u0111e joj usta. Ona ga zgrabi za kosu.<\/p>\n

On se zari u nju.<\/p>\n

Stenjali su od sre\u0107e i ljubavi.<\/p>\n

Dahtali su i znojili se.<\/p>\n

Sad mu je noktima grebla le\u0111a.<\/p>\n

On podvu\u010de ruke pod njenu stra\u017enjicu.<\/p>\n

Oh, oh, oh, oh…! – govorila je, vikala, \u0161aptala…<\/p>\n

– Jesi li? – pitao je.<\/p>\n

– Oh, oh, oh, oh…! – stenjala je.<\/p>\n

– Jesi li, jesi li? – pitao je i mucao od u\u017eitka i brektao i bio je spreman da umre. Sad, ovog trena.<\/p>\n

Stegnuta ga je nogama i vrisnuia, i on je vrisnuo, i bilo je kao da se utopio, kao da je utonuo, kao da je kraj svijeta, kao da je vrijeme za Stra\u0161ni sud.<\/p>\n

Le\u017eali su onemo\u0107ali i dahtali su kao psi na snijegu, a kad se on poku\u0161a odvojiti, ona re\u010de:<\/p>\n