\u010cOVJEKU KOJI JE NESVJESNO, ALI ZAUVIJEK OSTAVIO TRAG U DU\u0160I JEDNE SANJALICE…<\/p>\n
Zami\u0161ljam koliko sam te „u\u0161okirala“ svojim javljanjem. I oprosti mi, molim te, \u0161to sam dala sebi slobodu da remetim tvoj mir, da budem tako impulsivna i direktna, \u0161to je, ipak, neka nova osobina moje li\u010dnosti u odnosu na nekad \u010dime i samu sebe iznena\u0111ujem.<\/p>\n
To je bilo ja\u010de od mene, priznajem. Ta silna potreba da saznam bilo \u0161ta o tebi nakon tolikih godina stvorila je, eto, mogu\u0107nost da te \u010dak \u010dujem, pa makar na\u0161 razgovor bio konfuzan kao \u0161to je i bio (a kakav je mogao i biti s obzirom… na obzir?!). Mada bi bila zadovoljna ve\u0107 i time da samo \u010dujem bilo kakvu informaciju, izme\u0111u ostalog ono najva\u017enije – da si dobro, ali bilo je su\u0111eno da se desi kao \u0161to ve\u0107 jeste.<\/p>\n
U meni kao vizuelnom tipu i danas kristalno jasne slike teku poput filma pred mojim o\u010dima, kao da je bilo ju\u010de. Ne isklju\u010dujem mogu\u0107nost da intenzitet tvojih pro\u017eivljavanja tada, dok je svak od nas bio zate\u010den „na djelu“ od onog drugog (a porivi bili sli\u010dni – ili mi se to samo u\u010dinilo?!), sanjaju\u0107i svak od nas svoj san naslonjen na „prozor u svijet“ svoje podstanarske sobice u kojim okolnostima snovi su jos ja\u010di, intezivniji. Ali, na\u0161av\u0161i kasnije u knji\u017eari kraj glavne po\u0161te u Rijeci (slu\u010dajno? – „malo morgen!“) na tvoju „Larisu“ – ja sam jednostavno bila zate\u010dena onim \u0161to sam otkrila \u010ditaju\u0107i je, a otkrila sam tebe. Time se klupko zanosa nastavilo uve\u0107avati spoznav\u0161i te i kroz tvoju poeziju. To je doprinijelo stvaranju jednog mozaika poput ikone pred kojom zastajemo s nijemim divljenjem i po\u0161tovanjem, onda i danas – nepromijenjeno.<\/p>\n
Sje\u0107am se (istina, nisam mnogo pjesama napisala, tek onako za svoju du\u0161u u nekim impresivnim trenucima…) svake svoje pjesme kad i kojim povodom je svaka od njih ro\u0111ena. Da li se i kod tebe de\u0161avalo isto? Ba\u0161 zbog onog \u0161to mi je „leglo“ naro\u010dito, ho\u0107es li mi ikada „do\u0161apnuti“ kojim povodom je nastala pjesma<\/p>\n
„I no\u0107as neko tiho ulazi u moju sobu“?<\/p>\n
Mo\u017eda sam neskromna, mo\u017eda su moja htjenja bila i ostala ve\u0107a nego \u0161to je stvarna pozadina te iste pjesme? Bez obzira da li je kako bih ja htjela ili pak nije – to je „moja“ pjesma, jer sam kroz nju i sa njom htjela zauvijek zadr\u017eati u sebi (i uspjela sam u tome – hvala ti, Bo\u017ee, na tom bogatstvu, jer svaki susret nas oboga\u0107uje na svoj na\u010din i ukoliko mu se istinski predamo) nezaboravne trenutke na\u0161ih svega par „susreta“ preko prozora koji su vi\u0161e bili protkani ti\u0161inom (koja je bila govor za sebe), nego rije\u010dima, opijaju\u0107i se mirom i ljepotom u kasnim ljetnim no\u0107ima (… i samo se u daljini \u010dula pjesma od Indeksa: „Samo jedan \u017eivot imama…“, tra\u017ee\u0107i odgovore na mnogobrojna pitanja upu\u0107ena nebu, svojstveno na\u0161im godinama tada (ali i danas, da), ali isto tako i srodnosti du\u0161a meni otkrivenoj ba\u0161 u toj potrebi za istim do\u017eivljajem – oslu\u0161kuju\u0107i nad otvorenim prozorima svojih podstanarskih soba \u0161to nam to nebo ima da ka\u017ee… E moj, Jovice… mladosti moja… da li nam je u me\u0111uvremenu nebo bar ne\u0161to uspjelo da ka\u017ee, pru\u017eilo odgovore i da li smo zadovoljni njima??? \u00a0 Tako bih s tobom da popri\u010dam… Imalo bi se o \u010demu, jo\u0161 kako, „svega“ 28 godina je iza nas od tada!<\/p>\n
Ja zaista ne znam za\u0161to danas ovo radim, ali do sada sam definitivno shvatila da ni\u0161ta u \u017eivotu nije slu\u010dajno. Samo postupam po impulsima duha, a oni me vode tebi… Da te ponovo poku\u0161am „otkriti“, da saznam u kojoj si „fazi“ i da li jo\u0161 uvijek sanja\u0161, da te mo\u017eda utje\u0161im, ohrabrim, podr\u017eim, a mo\u017eda je to i meni potrebno. Ko zna?! Tako malo znamo. Ljudsko znanje se mjeri kao do gle\u017enja, ako je i toliko, a iskoristivost „sivih \u0107elija“? Zanemarljiva! Svega 8% u odnosu na kapacitet, ako je i toliko! Jednom \u0107e nam biti sve jasnije, obe\u0107ano je…<\/p>\n
Mo\u017eda \u0107emo jednom, u eventualnim budu\u0107im prepiskama kojima te\u017eim iz dna du\u0161e, stvoriti zajedni\u0161tvo, ne\u0161to poput „Dvije kotorske pri\u010de!?!!!<\/p>\n
Koja me to sila tjera da te prona\u0111em ponovo… I onog mladi\u0107a u zanosu od nekada i srednjovje\u010dnog gospodina od skora sa svim \u0161to mu je \u017eivot sobom nanio. Ali, ipak, jednog i istog u duhu (ho\u0107u da vjerujem da je tako) jer na\u0161a unutra\u0161njost se ne mijenja su\u0161tinski, makar to bilo samo moje ubje\u0111enje. Samo se dopunjuje novim iskustvima, nekad lijepim, nekad manje lijepim, a koje \u017eivot sobom nosi kao neminovnost toka stvari…<\/p>\n
Ostajem zauvijek tvoj du\u017enik zbog onih par bisernih no\u0107nih \u0107askanja preko prozora, zbog zvjezdane pra\u0161ine koja se pritom spustila s nebeskih visina i zauvijek nastanila u nekim zelenim predjelima mojih o\u010diju…<\/p>\n
Zbog tog tvog nesvjesnog dara meni – svjesno ti poklanjam ne\u0161to meni dragocijeno – otkri\u0107e Nikolaja Velimirovi\u0107a (ako ve\u0107 do sada nisi imao priliku za to?) – njegove molitve pune topline i duha. Upravo stoga ispunilo bi me jo\u0161 vi\u0161e ako to uspijem podijeliti s tobom, ako se „prolje\u0107e“ Nikolajeve poezije u prozi rascvjeta u najtananijim odajama tvoje du\u0161e na najuzvi\u0161eniji na\u010din puno\u0107om svoje duhovnosti nesvakida\u0161nje ljepote.<\/p>\n
Od sada pa nadalje pri\u017eeljkujem jednom bar \u010duti eho tvog do\u017eivljaja… knjige koju ti poklanjam i mnogo toga jo\u0161…<\/p>\n
Tvoj saputnik u lutanjima<\/p>\n
nebeskim prostranstvima…<\/p>\n
P.S. Prati\u0161 li simbole? Korijen na\u0161ih imena je isti – kakva koincidencija?!<\/p>\n
P.S.2 Da li si me dobro shvatio?… Najve\u0107e umije\u0107e u na\u0161im \u017eivotima je znati voljeti i znati prihvatiti stvari onakve kakve ve\u0107 jesu. O tome bi se moglo pri\u010dati. Ovim ne \u017eelim da na\u010dinjem teme koje iziskuju posebne uslove da bi se o njima pri\u010dalo i koje su intimne, ali \u017eelim da naglasim kao dodatak ve\u0107 re\u010denog: Svako od nas ima svoj put i bude onako kako ve\u0107 mo\u017ee da bude. Tvoja djeca su tvoja poezija i proza, pro\u0161la, sada\u0161nja, budu\u0107a. Tvoja djeca su i svi oni koji te vole kroz ono \u0161to si im pru\u017eio. Tvoje dijete, u krajnjoj liniji, sam i ja… Da li me razumije\u0161, da li ti je to jasno? Molim se Bogu da me shvati\u0161 onako kako to sama \u017eelim… Tako bi da te zagrlim i time potvrdim ovo o \u010demu ti pri\u010dam, a ja bih tvoj zagrljaj do\u017eivjela kao odgovor da si shvatio sve, ba\u0161 sve… I da to bude potvrda nijemog razumijevanja me\u0111u nama za sve re\u010deno, ali jos vi\u0161e za sve \u0161to nije re\u010deno, a ne mora ni da bude, jer rije\u010di \u010desto kvare ono \u0161to nijemim govorom mo\u017eemo do\u017eivjeti, naslutiti…<\/p>\n
Ako sam bila isuvi\u0161e posesivna, nasrtljiva, indiskretna – oprosti, nije mi to bila namjera ni u ludilu i ti to zna\u0161, osje\u0107am…<\/p>\n
I.<\/p>\n
<\/p>\n
<\/p>\n
<\/p>\n
<\/p>\n
<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
\u010cOVJEKU KOJI JE NESVJESNO, ALI ZAUVIJEK OSTAVIO TRAG U DU\u0160I JEDNE SANJALICE… Zami\u0161ljam koliko sam te „u\u0161okirala“ svojim javljanjem. I oprosti mi, molim te, \u0161to sam dala sebi slobodu da remetim tvoj mir, da budem tako impulsivna i direktna, \u0161to je, ipak, neka nova osobina moje li\u010dnosti u odnosu na nekad \u010dime i samu sebe iznena\u0111ujem. To je bilo ja\u010de od mene, priznajem. Ta silna potreba da saznam bilo \u0161ta o tebi nakon tolikih godina stvorila je, eto, mogu\u0107nost da <\/p>\n","protected":false},"author":2,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":[],"categories":[14],"tags":[],"aioseo_notices":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/jovicadjurdjic.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/582"}],"collection":[{"href":"https:\/\/jovicadjurdjic.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/jovicadjurdjic.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/jovicadjurdjic.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/jovicadjurdjic.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=582"}],"version-history":[{"count":3,"href":"https:\/\/jovicadjurdjic.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/582\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":584,"href":"https:\/\/jovicadjurdjic.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/582\/revisions\/584"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/jovicadjurdjic.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=582"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/jovicadjurdjic.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=582"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/jovicadjurdjic.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=582"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}