Posljednih deset i više godina Jovica Đurđić i ja rijetko se susrećemo, između nas je more: ja sam ostao u Rijeci, on se preselio na najveći kvarnerski otok. No, bez obzira na to, nije se prekidalo staro prijateljstvo koje je počelo sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada se Đurđić javio svojim prvim pjesmama i kretao se u krugovima Riječkog književnog društva. Naše je prijateljstvo, dakle, počelo prije više od trideset godina sazrijevši u vrijeme kada je Đurđić pjesnički ”eksplodirao” objavivši odjednom dvije zbirke već zrele poezije i to ”Usnula devojka” u Sarajevu i ”Larisa” u Rijeci, želeći time simbolično povezati zemlju u kojoj se rodio i grad u kojem je došao živjeti kao mladić i gdje je proveo dvadeset nadam se sretnih godina.
Od samog početka njegove književničke avanture, Đurđićeva je poezija bila i ostala lirska i čista, karakterizirana stogim formama versifikacije i rimovana, dakle lijepo obučena i muzikalna. I premda takva poezija zna biti teški orah prevodiocima, ona me je od samog početka izazivala, te sam je pokušao prevesti na talijanski, želevši sačuvati njezinu strukturu i rime. Kasnije su Đurđićeve pjesme prevedene i objavljene i na druge jezike kao što je engleski, ruski, poljski, češki, slovenački, makedonski.
Do danas je naš pjesnik objavio jedanaest knjiga pjesama i priča. Osim već navedenih iz 1974. godine, tu su pjesničke zbirke ”Ruke večernjih ljubavnika” iz 1984, ”Ljubičasto gorje” iz 1976. godine, ”Ljupko telo” koje se pojavilo godinu dana kasnije, zatim dvojezično srpsko-englesko izdanje ”Košuta i lopoči” koje je izašlo 2000. godine u Beogradu, bibliofilsko izdanje ”Njene oči more” (Malinska, 2004) te, iste godine izbor iz cjelokupne Đurđićeve pjesničke produkcije pod naslovom ”Istrgnuti rukopis”, koji se pojavio takođe u Beogradu. Ovim knjigama pjesama ”za odrasle” treba dodati zbirku kratkih priča za djecu ”Sanak Sklopiočić”, koju je autor objavio u Rijeci davne 1983. godine, kada se pojavila i druga njegova knjiga za djecu, pjesnička zbirka ”Kako volim Anu”. Danas slavimo rođenje još jedne knjige, koju Jovica Đurđić posvećuje i poklanja najmlađima; to je fantastično lijepo grafički opremljena i ilustrovana knjiga pod naslovom ”Žirafa Žeraldina”. Objavljena je u Beogradu, u izdanju nakladničke kuće ”Ars Poetica”, ilustrator Kosta Zdravković. Recenzenti su dva moja stara prijatelja: Zorica Turjačanin koju smo susretali gotovo svake godine na Zmajevim dječjim igrama u Novom Sadu i Ranko Pavlović iz Banjaluke. Kao što vidite, knjige služe pored ostalog da nam donesu vijesti o prijateljima koje je nedavni rat udaljio od nas ali ne i od našeg srca.
Srećom, nikakv rat ili zid ili granice ne mogu ugušiti glas poezije, pa sam večeras sretan da mogu kazati nekoliko riječi o svom prijatelju pjesniku u povodu promocije njegove najnovije zbirke. Želim mu prije svega čestitat, reći mu da sam uživao čitajući njegove priče u stihovima – priče o žirafi, o pužu, o bijeloj pčeli, nilskom konju, krokodilu, o Panonskom moru u Derventi, o morskom vuku, i o ljubavi. Uvijek su Đurđićeve pjesme pune ljubavi, a ova knjiga posebno. Siguran sam da će mladi čitaoci biti oduševljeni, uživajući, kao što sam ja, star čovjek, uživao. Tim više što je Jovica od ”Žirafe Žeraldine” učinio ”slatku lirsku tortu”, kako bi rekla Zorica Turjačanin.
Pred nama su ljupke, dražesne, jezgrovite stihovane bajke – točno šezdeset i jedna – iz koje će mališani puno saznati ne samo o životinajma i ljudima, već i crpjeti ideje, obogatiti vlastiti svijet osjećaja i snova, a nadasve će učiti voljeti sve što je dobro u nas i oko nas, u ljudima i u prirodi. Đurđić uči nas, prvenstveno, da volimo.
Jer bez ljubavi i ljubavnih strasti
Ovaj ludi svet mogao bi propasti.
Na kraju, dozvolite da poželim Jovici Đurđiću još mnogo takvih i sličnih lijepih knjiga, i da sačuva dječački duh. A za ovu knjigu – veliko mu hvala.
Giacomo Scotti,
Rijeka, 28. 6. 2005.