Poetski svijet najvećma sačinjavaju ”istrgnute pojedinosti”. Istrgnuto je po svojoj prirodi i odabrano, sa vidnim učeščem esencijalnog faktora, koji se najčešće vraća prošlosti kao izvoru inspiracije.
Jovica Đurđić u zbirci poezije ”Istrgnuti rukopis” premotao je mnoge niti prošlosti u sebi samom, smatrajući ih dovoljnim za tvorenje ispovjednog atlasa. Neću reći da se time ovladalo srećom, jer je ona po pravilu zakriljena tamnim zastorom. To zakriljenje ne umanjuje privlačnost njenog privida. Privid je sam po sebi zavodljiv i emotivno rodljiv.
U tom smislu indikativna je pjesma ”Nepoznata semenka”, u kojoj se pjesnik pita šta će iz nje nići. Svjestan da u svemu leže korijeni tajne i da je tajna zasnivač bića i njegove pustolovne odredivosti, poeta tajnu smatra vrstom spasonosne sjemenke koja obogaćuje i produžava čovjekovo postojanje: Niknuće ona kroz našu dušu napuklu.
Svijet za jedinku ne postoji ako se ne zaziva. Zazivanje je glavna postulacija dešavanja. Ono obuhvata šire spoznajne skale i kao takvo stimuliše duh da traga za najličnijim supstancijama egzistencije. Đurđić egzistenciju smatra dramom. Ne treba zaboraviti da se život doživljava kao mora i svaki svjetliji treptaj predstavlja ”pilulu ozdravljenja”.
Dakako, uobrazilja pomaže da se sila naznačene more ublaži, a to je moguće, ako se uspostavi spona ”između sna i ljubavi”. Ona je u mladosti najjača, a stihovi ove zbirke uglavnom markiraju to vrijeme. Po Rusou uobraziljni svijet nema granica, što znači da se izlaže širenju kao stalnoj tvoračkoj opsesiji. Tada je slap mjesečine sličan ljupkosti žene, ali to brzo zasjene brige. Riječ je o ”slapu svetlosti koji nas zanosi i uništava”. To ne znači da je time oslabljena moć unutarnjeg ogledanja. Rekao bih čak da je pojačana. Unutrašnji senzori uslovljavaju dotoke novih ideja i impulsa. Đurđić ih sponatano eksploatiše. Nijesu samo sadržani u temi ljubavi, nego i drugim životnim konstantama, u koje treba ubrojati i fenomen vremena kao bitnu sastavnicu pojmovnih i drugih entiteta.
Mnogo je toga što sačinjava svijet bića. Njegovim uvođenjem u poetsku refleksiju poeta im osigurava ne samo željenu protočnost, nego im pribavlja i senzibilnu punoću. Posebno u onim tematskim krugovima koji rabe temu čovjekove ranjivosti i sjete.
Samo se u sferi uobrazilje može steći duboko osjećanje svoga ja. Zbog toga Đurđić poseže za vrstom takvog svijeta. U njemu čisti osjet označava preovlađujuću silu u transformaciji vlastitog izraza. On se nesuzdržano rasprostire. Oblik toga rasprostiranja prevashodno je čulnog sklopa i posjeduje izvornu determisanost. Postaje jasno da osjet, da njegova fluidna priroda, nastaje iz podsjećajnog znaka ove ili one pojave u prirodi. To može biti muzika lišća, stropoštavanje svjetlosti u more ili neki drugi uzrok.
Poeta pomoću njihovog (dejstvujućeg) udjela širi deltu osjećanja, a time i moć njihove kreativne dešifrizacije. Obnavljanje je zavisno od onoga što ga je izazvalo. Mogao bi to, kaže poeta, da bude stari bol ili prepoznatljivost negdašnjeg straha. Najviše je slika zavičajnog prostora. Istina, one su izgubile svojstva fizičkih figura. Zamišljanje im je umnožilo nostalgične obrise. Postalo draž utisaka: Drvo izraslo iz mojih očiju / Ima pticu u svojoj krošnji, / Ima tajnu u svome korenju.
Duša tek u svojoj dubini nalazi identitet. Dubinu navješćuje vizija. Njen kret ka jezgru fiksiranog obilja – doziva breze, trepet trske i slično. Mnoge pjesme ove zbirke nastale su na podlozi vizuelizacije predmetnog sloja. Magnovenje im je dalo energetski potencijal. Ono što u magnovenju nastane, pojačava utisak doživljajne punoće. Mir je u nemiru najtrajniji!
Ovoj zbirci dajemo s razlogom takvu imenljivost. Na to nas navodi izvanredna Đurđićeva pjesma ”Lepši je svet iznutra”. U njoj je poeta dostigao zavidan stepen zanosa. To je mogao jer mu je magnoveni faktor bio glavna podloga kreacije. Ono je blisko hipnotičkom stanju, koje oscilira između iskustvene po(r)uke retrospektivnih vizija. Neke Đurđićeve pjesme imaju oblik sanjarenja, sa intezivnim zamasima čulne strasti. Šta je uostalom doživljaj do sabiranje bića na emotivnom i saznajnom planu. Neka vrsta njihove dubinske subjektivizacije, izdvojene i poetski fino modelovane.
U ovoj poeziji zanos predstavlja jednu, a ushićenja drugu stvar. Ushićenje je trenutačno i ono stremi sjećanju kao izvoru inspiracije, dok zanos ima trajnije frekvencijske udare i veću sposobnost da se prelije u snovne atribucije i željno čekani mir. On je obujmljen slikama ozarenja, koje se skladno smjenjuju. Evo kako se izriču čari tišine: To davna je slika koju misao vrati / Na trenutke što su znali lepše sjati. Sliku je porodila afektivna misao, što je jedan od znakova njene slojevite fokulacije.
Ništa nije poraznije nego pjesničkom duhu nametati granice. Uobraziljni svijet ih ruši, prenoseći središta gravitacije ka novim spoznajama. Važno je bilo te spoznaje odjenuti u ruho omamljivog lirskog izraza. Dati im ponekad i pobunjeničko svojstvo, ali samo ako ga je uslovio nemir bića. Đurđićeve pobune nijesu radikalne, ali i takve kakve su razvlašćuju tradicionalne oblike pjeva i zapućuju se oneobičenim vokacijskim diskursima. Nije važno da li se time spektrira prošlost ili sadašnjost. Ona je odabrani pjesnikov dom. A mi znamo da se biće uvijek rado vraća domu, ne zatvarajući pri tome dveri prezenta i futura: Snovi čije boje još pamtimo dobro / Dovoljno su nas opčinili sjajem / Da u tišini svojoj patimo.
Ma šta nas obuzimalo, tjeralo na izazov, neće nas patnja zaobići. Ona iskazuje sliku naše kratkovjekosti, prebiranja po nutrini, sa uvijek poraznim nagovještajem da je uzaluđe postojanije od nade.
Ova zbirka pružila je jedan od takvih pokazatelja, dakako efektno poetski otjelotvorenih i sintagmiranih u maksimu vapijuće sadržine: Grumen mraka dubi ranu u nama…
Žarko Đurović