Nastojeći da odrazi specifičnost dječje psihe i emotiviteta, doživljavanja i osmišljavanje pojavnog svijeta, pjesma za najmlađe živo reaguje na promjene senzibiliteta, fizičku i psihičku stvarnost odrastanja. Uronjen u veliku nepoznanicu postojanja mališan i u pjesmi traži saveznika, savjetodavca, razgovornika, ključara mnogih zabravljenih kapija kroz koje treba proći da bi se odgonetnula „velika tajna“ svijeta. Od Zmajeve naivne, svježe, jednostavne „pevanije“, od Vitezovih raspjevanih gajeva u kojima je pjesma postajala nasmijana, slobodna zvučna igra, muzika riječi, od jezičkih eksperimenata i prevlasti tehnologije nad inspiracijom, nonsensa i toposa naopakog svijeta (od koga ni Ćopić nije bježao) do Radovićeve pametne, podsticajne, šaljive i ozbiljne, misleće i radoznale „čačkalice“, pjesma je, u onom svom najvitalnijem i najkreativnijem segmentu, nastojala da bude nova, drugačija, samosvojna, bliska djetetu i svijetu, znači z d r a v a u smislu Radovićevog određenja njene poetske suštine.
Pa iako danas na horizontu savremene srpske pjesme za djecu ne vidimo ni jedno dominantno ime koje znači i zrači, dosta je stvaralaca koji ne gube visinu leta, ustrajavaju da se svojim lirskim glasom ne utope u horu osrednjosti i rutine.
Jovica Đurđić je, svakako, jedan od njih. Uostalom, Đurđić nije pjesnik od juče. Do sada je za 30 godina ustrajavanja u spisateljskom poslu (šteta što ničim nije obilježio svoj jubilej!) objavio deset što proznih što poetskih knjiga, a „Žirafa Žeraldina“ mu je jedanaesto djelo.
Počeo je, naravno, ljubavnim stihovima u kojima je bilo viteško-trubadurskog zanosa ljepotom žene („Larisa“), a ta ga emocija nije napuštala, ali je postajala punoznačnija i ljudski bogatija. U dobu pune zrelosti Đurđić je shvatio da vječita mladost poezije izvire iz mladosti srca, iz vječno živih glasova djetinjstva koji, u duši istinskih stvaralaca, nikada ne gube intenzitet niti čarovitost „nevinih riječi“. Ali, autor „Žirafe“ nije se oslanjao na imaginarni podsticaj, radoznalost novog iskustva već je, očito, dosta čitao, gledao i slušao, domišljao u kom tonalitetu će njegova „dječja“ melodija zazvučati najupečatljivije. Kao prvo, on je shvatio da pjesma za najmlađe mora da bude slobodna i nepredvidljiva, oslobođena pametovanja, nestašna, razigrana i neobična, da treba da podstiče radoznalost, da očima čuđenja zaviri u prostore neviđenog svijeta ili da kroz ključaonicu viri u nedosegnuto vrijeme budućnosti. Slijedeći to saznanje Đurđić je svoju zbirku komponovao iz dvije vrste motivskog materijala: pjesme zoo i intimnog zvuka koje je redao po slojevima, čineći od „Žirafe Žeraldine“ slatku lirsku tortu.
Svijet životinja je blizak djeci. Opus mnogih stvaralaca za najmlađe pruža stranice vesele, lirske zoologije. Tako je, npr., Gvido Tartalja preferirao medvjede i vrapce, Desanka „svet šuma, polja i livada, insekata i sitnih buba“, Vitez krilate stanovnike plavetnila. Đurđić je skliznuo u egzotično podneblje i tamo našao modele svojih stihovanih portreta. Ali, i do sada je pred pjesničkom kamerom pozirao „jedan lav/ strašan lav/ narogušen i ljut sav“, škljocala čeljust „aligatora iz Nilatora” itd. Đurđić je uspio da sačuva originalnost svog pogleda, svoju zoo slikovnicu našara ne samo autentičnim bojama dalekih pejzaža nego da „sličice“ ukrasi „tufnama“ smijeha i sitnim zrncima maštovitosti koji joj daju lakoću i dopadljivost. U „ljubavnoj“ lirici autor nije nov, ali je samo osjećanje koje se budi u dušama mališana toliko novo i nepoznato da svaka mnogo reprizirana epizoda ima u sebi nevinu draž istinskog uzbuđenja koje plaši i raduje istovremeno.
Miroslav Antić je tvrdio da je svaka prava ljubav – prva. Zato Đurđićeva poezija ne zna da broji dalje od jedan. Svaka je ljubav, ako jeste i dok jeste, prva, prava i neponovljiva. Ono što će kasnije doći, pripadaće nekoj novoj priči, bolje drugoj pjesmi. Pjesnik će je, zajedno sa svojim Stefanom i Anom, dočekati spreman.
Prdlažem izdavaču da zbirku pjesma za najmlađe „Žirafa Žeraldina“ Jovice Đurđića prihvati za objavljivanje.
Prof. dr Zorica Turjačanin