Karlos FUENTES, Kraljica od porcelana

KRALJICA OD PORCELANA

 

 

Došao sam jer me je ta čudna ceduljica podsetila da ona postoji. Ceduljicu sam pronašao u zaboravljenoj knjizi na čijim stranicama je bio prikazan spektar dečjih žvrljotina. Posle dužeg vremena sređivao sam svoje knjige. Doživljavao sam iznenađenje za iznenađenjem jer one koje su stajale na najvišim policama dugo nisu čitane. Toliko dugo da su se po njihovim ivicama skupili grumeni i na moje ispružene dlanove pala je mešavina zlatnog praha i sedefnih trunčica što podsećaju na onaj omotač koji prekriva neka tela s kojima smo se sastali prvo u snovima a zatim u varljivoj stvarnosti prve baletske predstave na koju smo odvedeni. Bila je to knjiga iz mog detinjstva, a možda i detinjstva druge dece, koja je pričala čitavu seriju poučnih priča, manje ili više surovih, čija vrednost se sastojala u tome da nas gurne starijima u krilo kako bismo im po sto puta postavili pitanje: zašto? Deca nezahvalna svojim roditeljima, devojke koje su ukrali konjušari pa se osramoćene vraćaju kući, kao i one koje su svojom voljom napustile porodično ognjište, starci koji u zamenu za hipoteku traže ruku najlepše i najucveljenije devojke iz nesrećne porodice – zašto? Ne pamtim odgovore. Znam samo da je iz išaranih stranica ispao, zalepršao, beli papirić s krupnim Amilamijinim rukopisom: Amilamija ne zaboravlja svog drugara i ti ćeš me potražiti ovde gde sam nacrtala.

A s druge strane bila je mapa sa stazom koja je polazila od jednog X, koje je sigurno označavalo klupu u parku na kojoj sam ja, momak što se opirao unapred namenjenom i mrskom školovanju, zaboravljao na školske časove i provodio sate i sate čitajući knjige koje su mi izgledale kao da sam ih ja pisao: nisam ni sumnjao da sam samo ja mogao izmaštati sve te kormilare, careve glasnike, sve te momke, malo mlađe od mene, koji su po ceo dan veslali u barkama po velikim američkim rekama. Držeći se za naslon klupe kao za čarobno sedlo, u početku nisam bio svestan laganih koraka koji bi se, posle trčkanja po šljunkovitoj stazi parka, zaustavljali iza mojih leđa. Bila je to Amilamija i ko zna koliko dugo bi me još posmatrala bez reči da njen nemirni duh nije jednog popodneva poželeo da me zagolica po uvu iglicama maslačka koje je devojčica, ustima punim vazduha i nabranog čela, duvala prema meni.

Upitala me je za ime, i pošto je s vrlo ozbiljnim izrazom na licu razmislila o njemu, rekla mi je svoje s osmehom koji iako nije bio naivan, nije bio ni preterano uvežban. Odmah sam zapazio da je Amilamija u svom ponašanju pronašla, da tako kažem, središnju tačku između bezazlenosti svojih godina i mimike odraslih ljudi koju lepo vaspitana deca moraju znati, naročito u svečanim trenucima predstavljanja i opraštanja. Bolje reći, Amilamijina ozbiljnost bila je dar prirode, u istoj meri u kojoj su trenuci spontanosti, nasuprot tome, kod nje izgledali naučeni. Hoću da je zamislim iz jednog popodneva u drugo, u sledu nepomičnih slika koje će mi na kraju, u konačnom zbiru, pružiti celu Amilamiju. I ne prestaje da me čudi što ne mogu da mislim na nju onakvu kakva je zaista bila, kako se zaista kretala, laka, radoznala, neprestano vrteći glavom. Moram da je zamišljam zauvek zaustavljenu, kao u nekom albumu. Amilamija u daljini, tačka na onom mestu odakle se breg spuštao, od jezera deteline prema zaravni gde sam ja čitao sedeći na klupi: treperava tačka od svetlosti i senke i jedna ruka koja mi odgore maše. Amilamija zaustavljena u trčanju nizbrdo, u beloj, lepršavoj haljini i gaćicama na cvetiće s lastišem oko butina, otvorenih usta i poluzatvorenih očiju jer joj dok trči vetar ide u oči i devojčica jeca od zadovoljstva. Amilamija kako sedi ispod eukaliptusa praveći se da plače da bih joj prišao. Amilamija kako leži potrbuške s cvetom u rukama: s resama leske koja, kako sam kasnije otkrio, ne raste u tom parku nego na nekom drugom mestu, možda u bašti Amilamijine kuće, jer je jedini džep njene kecelje na plave kockice često bivao pun tih belih resica. Amilamija kako me gleda dok čitam, naslonjena na gvozdenu šipku zelene klupe obema rukama, ispitujući me sivim očima: sećam se da me nikad nije upitala šta čitam, kao da je iz mojih očiju umela da odgonetne slike koje su se rađale iz knjiga. Amilamija kako se s uživanjem smeje kad je uhvatim oko struka i vrtim iznad glave, a ona kao da u tom polaganom letu otkriva perspektivu sveta. Amilamija kako mi okreće leđa i pozdravlja me podignutom rukom i razigranim prstima. I Amilamija u hiljadu poza koje je zauzimala oko moje klupe: dubi na glavi s nogama u vazduhu i naduvanim gaćicama; sedi na šljunkovitoj stazi prekrštenih nogu i s bradom naslonjenom na grudi; opružena na travi dok pupak pokazuje suncu; prepliće grančice drveća, štapom crta životinje u blatu, liže gvozdenu štanglu na klupi, sakriva se ispod klupe, ćuteći odvaljuje meku koru starih stabala, zuri u horizont, negde daleko iza brega, pevuši žmureći, oponaša glas ptice, psa, mačke, kokoške ili konja. Sve to za mene, a opet ništa za mene. Bio je to njen način da bude sa mnom, sve to čega se sećam, a isto tako i njen način da bude sama u parku. Da. Možda je se sećam isprekidano jer sam naizmenično čitao i posmatrao luckastu devojčicu čija se ravna kosa prelivala i zavisno od odsjaja bivala ili kao seno ili kao pečeni kesten. I tek danas mislim na to kako je Amilamija, u tom trenutku, mom životu ustanovila drugu tačku oslonca, tačku koja je izazvala tenziju između mog neodlučnog detinjstva i širokog sveta, obećane zemlje koju sam počeo da osvajam čitajući.

Tada nisam tako mislio. Tada sam sanjao o ženama iz svojih knjiga, o ženkama – ta reč me je izluđivala – koje su se prerušavale u kraljice da bi tajno kupile ogrlicu, i o ženama – raznim mitološkim otkrićima: pola raspoznatljivim bićima a pola salamanderima belih grudi i vlažnih trbuha – koje su u svojim posteljama dočekivale monarhe. I tako, neprimetno, od nezainteresovanosti za dečje društvo stigao sam do prihvatanja devojčicine lepote i ozbiljnosti, a odatle do nesmotrenog odbacivanja njenog beskorisnog prisustva. Mene, već četrnaestogodišnjaka, počela je da nervira ta sedmogodišnja devojčica, koja tada još nije pripadala uspomenama i nostalgiji za njima, već je bila deo prošlosti i njene aktuelnosti. Iz slabosti sam dopustio da me privuče. Zajedno smo trčali po livadi držeći se za ruke. Zajedno smo tresli borove i sakupljali šišarke koje je Amilamija ljubomorno čuvala u džepu kecelje. Zajedno smo pravili brodove od papira i u zanosu ih pratili niz potok. A to popodne, kad smo se zajedno prevrtali nizbrdo cičeći od radosti, kad smo se zajedno dokotrljali do podnožja, Amilamija na mojim grudima, njena kosa u mojim ustima, dok sam osećao njen dah u svom uvu i njene ručice, lepljive od slatkiša, oko svog vrata, ljutito sam povukao ruke i pustio je da padne. Amilamija je zaplakala gladeći oderano koleno i lakat, a ja sam se vratio na svoju klupu. Zatim je Amilamija otišla, a sledećeg dana se vratila, bez reči mi predala papirić i pevušeći se izgubila u šumi. Kolebao sam se da li da iscepam ceduljicu ili da je stavim među listove knjige Večeri na farmi. Čak i moje knjige su pored Amilamije postajale detinjaste. Ona više nije došla u park. Ja sam kroz nekoliko dana otišao na raspust a zatim sam se vratio obavezama prvog razreda srednje škole. Nikada je više nisam video.

 

II

 

I sada, skoro prkoseći neobičnoj, mada ne i fantastičnoj slici, koja je sve bolnija što je stvarnija, vraćam se u taj zaboravljeni park i, zaustavljajući se pred šetalištem borova i eukaliptusa, shvatam koliko je mali taj šumarak, koji je zahvaljujući mom sećanju postao prostran, da bi u njega stalo sve talasanje mašte. Jer, tu su se rađali, razgovarali i umirali Strogov i Haklberi, Miledi od Vintera i Ženevjeva od Brabanta: u malom parku okruženom zarđalom ogradom, s ponekim starim i zapuštenim drvetom i samo jednim ukrasom, betonskom klupom u imitaciji drveta koja me primorava da pomislim kako moja lepa klupa od kovanog gvožđa, ofarbana u zeleno, nikada nije ni postojala, ili je i ona bila deo retrospektivnog delirijuma koji sam sam izazvao… A breg… Kako da poverujem da je to onaj breg po kojem se Amilamija penjala i spuštala u svojim svakodnevnim šetnjama, ona strma padina niz koju smo se zajedno kotrljali? Sad jedva mala uzvisina požutele trave čiji je jedini reljef bio onaj koji je moje sećanje pokušavalo da joj da.

Ti ćeš me potražiti ovde gde sam nacrtala. Zatim je trebalo proći parkom, ostaviti šumu za sobom, u tri koraka se spustiti s uzvišice, proći kroz leskovo šiblje –sigurno je to bilo ono mesto gde je devojčica brala bele rese – otvoriti kapiju parka koja škripi i odmah se osvestiti, shvatiti, naći se na ulici, razumeti da su sva ona popodneva iz mladosti kao nekim čudom uspevala da zaustave otkucaje grada koji ih je okruživao, da ponište tu bujicu zvižduka, sirena, glasova, plača, motora, radio–aparata, psovki; šta je privlačnije: tihi park ili grozničavi grad? Čekam da se promeni svetio i prelazim na drugu stranu ulice, neprekidno gledajući u crveno oko koje zaustavlja saobraćaj. Proveravam Amilamijinu ceduljicu. Konačno, u tom trenutku koji živim taj grubi plan je najprivlačniji, i sama pomisao na to me zapanjuje. Moj život, posle popodneva izgubljenih u četrnaestoj godini, morao je da krene disciplinovanim tokom, i sada sam, u dvadeset devetoj, pošto sam na vreme diplomirao, kao vlasnik firme osiguran umerenim prihodima, još uvek neoženjen, bez porodice koju treba izdržavati, pomalo zasićen spavanjem sa sekretaricama, jedva razveseljen ponekim odlaskom na selo ili na plažu, patio za nečim tako privlačnim kao što su mi ranije bile moje knjige, moj park i Amilamija. Hodam ulicom tog bednog i sivog predgrađa. Niske kuće sa dugačkim prozorima u rešetkama i kapijama s kojih otpada boja, jednolično se smenjuju. Samo ponegde buka nekog zanatlije remeti jednoobraznost celine. Škripa brusilice tu, udarci čekićem obućara tamo. U bočnim dvorištima igraju se deca iz kraja. Do mojih ušiju dopire muzika vergla pomešana s glasovima uličnih pevača. Zaustavljam se da ih vidim s osećajem, takođe prolaznim, da će u toj grupi devojčica biti Amilamija, kako bez stida pokazuje svoje gaćice na cvetiće obešena nogama na nekom balkonu, uvek spremna na akrobatske ludosti, s džepom na kecelji punim belih resa. Smešim se i prvi put želim da zamislim devojku od dvadeset dve godine koja će se, ako još stanuje na označenoj adresi, smejati mojim uspomenama, ili je, možda, već zaboravila popodneva provedena u parku.

Kuća je ista kao ostale. Kapija, prozori s rešetkama, spušteni kapci. Jednospratnica s ravnim krovom, oivičenim imitacijom neoklasičnih stubova koji zaklanjaju ono što je na njemu: prostrti veš, cisternu s kišnicom, sobicu za poslugu, kavez sa živinom. Pre nego što zazvonim hoću da se oslobodim svake iluzije. Amilamija više ne stanuje ovde. Zašto bi ostala u istoj kući petnaest godina? Osim toga, uprkos njenoj preranoj nezavisnosti i usamljenosti, izgledala je kao lepo vaspitana i negovana devojčica, a ovaj kraj nije više otmen; Amilamijini roditelji su se sigurno odselili. Ali, možda novi stanari znaju gde.

Pritiskam zvonce i čekam. Ponovo zvonim. Postoji još jedna mogućnost: da u kući nema nikoga. A ja, da li ću ikada ponovo poželeti da pronađem svoju malu prijateljicu? Neću, jer više nikad neće biti moguće da otvorim neku knjigu iz mladosti i pronađem, sasvim slučajno, Amilamijinu ceduljicu. Prepustio bih se rutini, zaboravio trenutak koji je bio značajan jedino zbog kratkotrajnog uzbuđenja.

Ponovo zvonim. Prislanjam uvo na kapiju i iznenađen sam: hrapavo i isprekidano disanje čuje se s druge strane; teško dahtanje praćeno neprijatnim mirisom užeglog duvana prodire kroz napukle daske.

– Dobro veče. Da li biste mi mogli reći?…

Začuvši moj glas, osoba se povlači teškim i nesigurnim koracima. Ponovo pritiskam zvonce, ovaj put vičući:

– Čujte! Otvorite mi! Šta vam je? Zar me ne čujete?

Niko mi ne odgovara. I dalje pritiskam zvonce bez rezultata. Povlačim se od vrata ne skidajući pogled s malecne pukotine, kao da će udaljavanjem dobiti perspektivu, ili čak uspeti da prodre unutra. Sa svom pažnjom usmerenom na ta zatvorena vrata prelazim ulicu hodajući unatrag; jedan oštar povik praćen dugom i besnom sirenom spašava me na vreme; smeten, tražim osobu čiji me je glas upravo spasao, ali vidim samo automobil koji se udaljava niz ulicu i grlim uličnu svetiljku, stub koji mi pruža oslonac, pre nego sigurnost, da izdržim nagli prelaz od ledene krvi do vrele, oznojene kože. Gledam prema kući koja je bila, koja je morala biti Amilamijina. Tamo, iza ograde, njiše se prostrti veš. Ne znam šta je ono drugo: košulje, bluze, pižame, ne znam; ja vidim tu malu kecelju na plave kockice, raširenu, zakačenu štipaljkama za dugačak konopac koji se ljulja između gvozdene šipke i eksera na belom zidu.

 

III

 

U katastru su mi rekli da je to zemljište zavedeno pod imenom nekog gospodina R. Valdivija koji kuću iznajmljuje. Kome? To ne znaju. Ko je taj Valdivija? Predstavio se kao trgovac. Gde stanuje? A ko ste vi? – zapitala me je gospođica s nadmenom radoznalošću. Nisam uspeo da se pravim staložen i siguran. San mi nije ublažio uznemirenost. Valdivija. Izlazim iz katastra i sunce me nervira. Osećam istovremeno odbojnost prema suncu, zaklonjenom i prosejanom kroz niske oblake, i želju da se vratim u senoviti i vlažni park. Ne, nije to ništa više osim želje da saznam da li Amilamija stanuje u toj kući i zašto mi se zabranjuje pristup u nju. Ali ono što bih morao što pre da odbacim, to je apsurdna ideja koja mi cele noći nije dala da sklopim oči. Da sam na krovu video kecelju kako se suši, onu istu u čijem džepu je držala cveće, i da zbog toga poverujem kako u toj kući stanuje devojčica od sedam godina koju sam poznavao pre četrnaest ili petnaest… Mora da ima ćerkicu. Tako je. Amilamija je u dvadeset drugoj godini majka devojčice koju isto oblači, koja liči na nju, koja se igra istih igara, i ko zna, ide u isti park. I, zadubljen u misli, opet stižem pred kapiju te kuće. Pritiskam zvonce i čekam sipljivo disanje s druge strane vrata. Prevario sam se. Vrata otvara žena koja ne može imati više od pedeset godina. Ali, umotana u šal, obučena u crno, u ravnim cipelama, nenašminkana, prosede kose pokupljene u punđu, kao da je izgubila svaku iluziju ili razlog da izgleda mlade, i posmatra me očima koje su skoro nemilosrdne koliko su ravnodušne.

– Šta želite?

Šalje me gospodin Valdivija. – Nakašljavam se i prolazim rukom kroz kosu. Trebalo je da uzmem notes iz kancelarije. Osećam da bez njega neću dobro odigrati svoju ulogu.

– Valdivija? – žena me pita bez uzbuđenja, bez zanimanja.

– Da, vlasnik kuće.

Jedno je jasno: ženino lice ništa neće odati. Ledeno me posmatra.

– A, tako. Vlasnik kuće.

– Dopuštate mi?

Mislim kako u lošim komedijama trgovački putnik ispruži nogu da mu ne bi zalupili vrata pred nosom. Ja to činim, ali gospoda uzmiče i pokretom ruke mi pokazuje da obiđem nešto što bi morala biti garaža. Odmah iza su vrata od stakla i drveta s kojeg je otpala boja. Idem prema njima po pločicama od žute majolike koje prekrivaju dvorište i ponovo pitam, okrećući lice prema gospođi koja me prati sitnim koracima:

– Ovuda?

Gospođa potvrđuje i prvi put zapažam da među svojim belim rukama drži brojanice kojima se neprekidno igra. Još od detinjstva nisam video takve stare brojanice i hoću to da prokomentarišem, ali grub i odlučan način na koji gospođa otvara vrata sprečava laganu konverzaciju. Ulazimo u uzanu i dugačku prostoriju. Gospoda žuri da otvori prozorske kapke, ali prostorija i dalje ostaje mračna zbog četiri ukrasne biljke koje rastu u saksijama od porcelana sa staklenim ukrasima. U sobi za primanje nalazi se samo stara sofa s visokim naslonom od pletenog pruća i jedna stolica za ljuljanje. Ali, to malo nameštaja i cveća nije ono što mi privlači pažnju. Gospođa mi nudi da sednem na sofu pre nego što će ona sesti na stolicu za ljuljanje.

Pored mene, na pletenom pruću, leži otvoren strip.

– Gospodin Valdivija se izvinjava što nije lično do
šao.

Gospoda se ljulja ne trepćući. Gledam ispod oka taj strip.

– Rekao mi je da vas pozdravim i…

Zastajkujući očekujem neku ženinu reakciju. Ona se i dalje ljulja. Strip je iškraban crvenim ružem.

– …Zamolio me je da vas obavestimo da ćemo mo
rati da vas uznemirimo nekoliko dana…

Očima pretražujem na brzinu.

– …Treba da se napravi nova procena kuće za ka
tastar. Izgleda da nije rađena od… Vi ovde živite već?…

Da. Taj istrošeni crveni ruž bačen je pod stolicu. A gospoda, kad se smeška, čini to dok sporim rukama okreće brojanice: odande osećam, u jednom času, talas izrugivanja koji remeti njene crte lica. Ni ovaj put mi ne odgovara.

– … najmanje petnaest godina, zar ne?

Ne potvrđuje. Ne odriče. A na njenim bledim, tankim usnama nema trunke boje.

– … vi, vaš muž i…?

Gleda me usredsređeno ne menjajući izraz kao da me izaziva da nastavim. Ćutimo jedan časak, ona igrajući se brojanicama, ja nagnut napred, s rukama na kolenima. Ustajem.

– Onda, vratiću se već poslepodne sa svojim papi
rima…

Gospoda nemo odobrava dok dohvata ruž za usne, uzima strip i sakriva ih u nabore šala.

 

IV

 

Scena se nije promenila. To poslepodne, dok beležim izmišljene cifre u svesku, pretvarajući se da sam zainteresovan za kvalitet tamnih podnih pločica i površinu prostorije, gospođa se ljulja i jagodicama prstiju prevrće kuglice na brojanicama. Uzdišem pošto sam završio tobožnji pregled sobe za primanje i molim je da pređemo u druge prostorije kuće. Gospođa ustaje, oslanjajući se dugim crnim rukama na sedište stolice za ljuljanje i namešta šal na uska i koščata ramena.

Otvara vrata s mutnim staklom i ulazimo u trpezariju koja jedva da ima nešto više nameštaja. Ali, sto s oblim nogama i četiri niklovane tapacirane stolice ni po kakvom važnom obeležju ne razlikuju se od nameštaja u sobi za primanje. Još jedan prozor s rešetkama i zatvorenim kapcima koji bi u određeno vreme trebalo da osvetljava tu trpezariju golih zidova bez komode i stalaže. Na stolu je samo plastična činija za voće s crnim grožđem, dve breskve i rojem muva koje zuje nad njom.

Gospođa se skrštenih ruku bezizražajnog lica zaustavlja iza mene. Usuđujem se da narušim redosled: očigledno da mi zajedničke prostorije neće ništa reći o onome što želim da doznam.

– Zar ne bismo mogli da se popnemo na krov? –
 pitam. – Mislim da je to najbolji način da se izmeri ce
la površina.

Gospođa me posmatra lukavim i ispitivačkim pogledom, ili mi se čini zbog polumraka u trpezariji.

– Zašto? – kaže konačno. – Površinu dobro zna go
spodin… Valdivija…

I te pauze, jedna pre a druga posle imena vlasnika, prve su naznake da gospođu ipak nešto zbunjuje i obavezuje je da, u odbrani, pribegne ironiji.

– Ne znam – smešim se s naporom. – Možda više volim da idem odgore prema dole nego… – moj lažni osmeh se istapa – odole prema gore.

– Ići ćete onako kako vas ja budem vodila – kaže gospođa s rukama sklopljenim na krilu i sa srebrnim krstom na stomaku.

Pre nego što ću se slabo osmehnuti, moram da pomislim kako su u tami moji pokreti izlišni, nisu čak ni simbolični. Uz šuštanje korica otvaram svesku i nastavljam da beležim najvećom mogućom brzinom, ne dižući pogled, brojeve i procene tog lažnog računa koji – to mi govori lako crvenilo obraza i prilična suvoća jezika – nikoga ne obmanjuje. I dok stranicu na kockice ispunjavam besmislenim znacima, kvadratnim korenima i algebarskim formulama, pitam se šta me sprečava da idem direktno, da upitam za Amilamiju i da izađem odatle s nekim prihvatljivim odgovorom. Ništa. Međutim, ubeđen sam da tim putem, ako bih i dobio neki odgovor, na bih saznao istinu. Moja mršava i ćutljiva pratilja ima lice zbog kojeg nikad ne bih zastao na ulici da je pogledam, ali u ovoj kući s prostim nameštajem i bez ukućana to više nije bezimeno lice iz grada već mesto sveopšte tajne. To je paradoksalno, ali kako su uspomene na Amilamiju opet probudile moj apetit za maštanjem, držaću se pravila igre, iscrpsti sve mogućnosti i neću se smiriti dok ne nađem odgovor – možda jednostavan i jasan, neposredan i očigledan – kroz nepredvidljive velove koje gospođa s brojanicama širi na mom putu. Možda za svoju ravnodušnu domaćicu pokazujem neosnovano čuđenje? Ako je tako, samo ću još više uživati u lavirintima svoje istrage. A muve zuje oko činije s voćem i spuštaju se na ranjeno mesto breskve, na onaj zagrizeni deo – približavam joj se praveći se da nešto beležim – nečijim zubićima koji su ostavili trag na plišanoj ljusci i žutom mesu ploda. Ne gledam u gospođinom pravcu. Pravim se da i dalje beležim. Plod kao da je zagrizen bez dodirivanja rukama. Saginjem se da ga bolje pogledam, naslanjam se na sto, otvaram usta kao da bih hteo da ponovim ugriz bez pomaganja rukama. Spuštam pogled i vidim novi znak pored mojih stopala; trag dva točka kakav ostavljaju gume bicikla, dve pruge ucrtane na izbledelom drvenom podu koje stižu do ivice stola a onda se povlače unazad, gubeći se, duž poda, prema mestu gde se nalazi gospođa.

Zatvaram beležnicu.

– Nastavićemo, gospođo.

Kada sam se okrenuo prema njoj, ugledao sam je kako stoji s rukama na naslonu stolice. Ispred nje, sedeći, iskašljava dim svoje crne cigarete čovek povijenih ramena i pogleda koji je nemoguće uhvatiti: oči su mu sakrivene iza naboranih, nadutih, debelih i obešenih očnih kapaka koji liče na vrat stare kornjače, ali koje izgleda ipak prate moje pokrete. Loše obrijani obrazi, izbrazdani sa hiljadu sivih bora, vise s izbočenih jagodica a zelenkaste ruke skrivene su mu ispod pazuha: na sebi ima košulju od grubog platna, plavu, a njegova raščupana kosa liči na brodsko dno prekriveno pužićima. Ne miče se i jedini znak njegovog postojanja je to teško soptanje (kao da disanje mora da probije jednu i drugu branu sluzi, nadražaja, trošnosti), koje sam već jednom čuo kroz pukotinu na vratima.

– Baš mi je drago… – šapućem smešno, a spreman sam sve da zaboravim, tajnu, Amilamiju, procenu, tragove. Pojava toga astmatičnog vuka opravdava žurno bekstvo. Ponavljam „Bilo mi je drago“, ovaj put opraštajući se. Maska kornjače se gužva u surovi osmejak: kao da je svaka pora tog mesa napravljena od savitljive gume, od obojenog i trulog kaučuka. Ruka se pruža i zaustavlja me.

– Valdivija je umro pre četiri godine – kaže čovek onim sipljivim, dalekim glasom koji dolazi iz utrobe umesto iz grla, piskavim i slabim.

Zaustavljen tom snažnom šakom skoro do bola, kažem sebi kako je uzaludno pretvarati se. Lica od voska i kaučuka koja me promatraju ne govore ništa i zato uspevam, uprkos svemu, da se pravim, poslednji put, kao da govorim sam sa sobom kad kažem:

– Amilamija…

Tako: više niko neće morati da se pretvara. Šaka koja drži moju ruku pojačava stisak na jedan časak a odmah zatim popušta i napokon pada, slaba i drhtava, pre nego što će se podići i uhvatiti ruku od voska koja mu dodiruje rame; gospođa, prvi put zbunjena, gleda me očima napadnute ptice i plače suvim jecajima koji ne uspevaju da razbiju ukočene crte njenog lica. Ljudožderi iz moje mašte odjednom su dva stara usamljenika, napuštena, ranjena, koja jedinu utehu pronalaze spajajući svoje ruke tako dirljivo da me je to ispunilo stidom. Uobrazilja me je dovela u tu golu trpezariju da bih narušio intimnost i tajnu dva bića isključena iz života zbog nečega u čemu ja nisam imao pravo da učestvujem. Nikada sebe nisam toliko prezirao. Nikada mi nisu tako nedostajale reči. Svaki pokret je isprazan; da im priđem, da ih dotaknem, da pomilujem gospođu po glavi, da ih zamolim da mi oproste što sam se uplitao? Stavljam beležnicu u džep sakoa. Bacam u zaborav sve tragove moje policijske istrage: strip, ruž za usne, zagrizeno voće, tragove točkova, kecelju na plave kockice… Odlučujem da izađem iz te kuće bez reči. Starac mora da me je posmatrao iza debelih kapaka. Sipljivi glas mi kaže:

– Vi ste je znali?

To prošlo vreme, koje mora da su tako prirodno svakodnevno koristili, potpuno je srušilo moje iluzije. Tu je odgovor. Vi ste je znali. Koliko godina? Koliko godina je svet živeo bez Amilamije, ubijene prvo mojim zaboravom, vaskrsle tek juče u jednom tužnom, nemoćnom sećanju? Kada su te sive i ozbiljne oči prestale da uživaju u čarima uvek pustog parka? Kada te usne da se puće ili skupljaju u ceremonijalnu ozbiljnost kojom je, sada to shvatam, Amilamija otkrivala i osvećivala život čiju je kratkoću, možda, intuitivno osećala.

– Jesam, igrali smo se zajedno u parku. Davno.

– Kolika je bila? – kaže još prigušenijim glasom starac.

– Mogla je imati sedam godina. Tako, ne više od sedam.

Glas žene se diže zajedno s rukama koje me mole.

– Kakva je bila, gospodine? Recite nam, kakva je 
bila, molim vas…

Zatvaram oči. Amilamija je i moja uspomena. Mogao bih jedino da je uporedim s onim što je dodirivala, nosila i otkrivala u parku. Da. Sad je vidim, silazi s brega. Nije tačno da je to mala travnata uzvišica. Bio je to breg prekriven travom u kojoj je Amilamija napravila stazu, dolazeći i odlazeći, a mahnula bi mi odgore pre nego što će sići, praćena muzikom, da, muzikom mojih očiju, slikama mog čula mirisa, ukusom mog sluha, mirisima mog dodira… mojih opsena… Da li me slušate? … Silazila je mašući, obučena u belo s keceljom na plave kockice… onom koja se suši na krovu vaše kuće…

Uzimaju me za ruke, ne otvaram oči.

– Kakva je bila, gospodine?

– Imala je sive oči a boja kose joj se menjala u odsjaju sunca i u senci drveća…

Vode me blago, oboje; čujem šištanje čoveka i udare krsta na brojanicama o telo žene.

– Recite nam, molim vas…

– Plakala je od vetra kad je trčala; dolazila je do moje klupe s obrazima posrebrenim radosnim suzama…

Ne otvaram oči. Sada se penjemo. Dva, pet, osam, devet, dvadeset stepenika. Četiri ruke vode moje telo.

– Kakva je bila? Kakva je bila?

– Sedela bi pod eukaliptusima i plela grančice praveći se da plače, da bih ostavio čitanje i prišao joj…

Šarke škripe. Sve to ubija taj miris: rasteruje druge osećaje, pojavljuje se kao žuti Mongol u gromu vizije, težak kao kovčeg, provokativan kao šuštanje svilene draperije, izrezbaren kao turski skiptar, taman kao duboka i izgubljena rudna žila, blistav kao mrtva zvezda. Ruke me puštaju. Drhtaj staraca koji me okružuje gori je od plača. Polako otvaram oči: puštam da prvo tečna zamućenost rožnjače i mreža mojih trepavica otkriju prostoriju zagušljivu od teške bitke mirisa, isparenja i rose skoro svežih latica; prisustvo cveća je toliko jako kao da je još žive puti: blagost ornja, mučnina od kopitnjaka, grob tuberoze, hram gardenije; u maloj sobi bez prozora, osvetljenoj usijanim kandžama masivnih sveća koje plamsaju, trag vodi kroz suvi vosak i vlažno cveće do centra pleksusa, i tek odatle, kao od životvornog sunca, moguće je opet doći sebi i videti, kroz svece i razbacano cveće, gomilu starih igračaka: šarene koture, izgužvane i izduvane balone, stare providne perle, drvene konjiće počupanih griva, rolšue, slepe lutke bez kose, mede iz kojih je izvađena piljevina, gumene patikice, kuće koje su izgrizli moljci, istanjen konopac za preskakanje, staklenu teglu s osušenim voćem, iznošene cipelice, tricikl – tri točka? ne – tamo dole su bila dva; ali ne od bicikla – dva paralelna točka; patikice od kože i konca, a u čelu, nadohvat moje ruke, mali mrtvački kovčeg podignut na plavi sanduk s ukrasima od papirnog cveća, sada cveća života, karanfilima i suncokretima, divljim makovima i lalama, koje zajedno s onim mrtvačkim, čine deo istog lonca u kojem se kuvaju svi elementi grobnog zimovnika u kom počiva, u posrebrenom kovčegu i na čaršavima od crne svile postavljenim belim satenom, to nepomično i bledo lice, uokvireno čipkom, iscrtano ružičastom bojom: obrve koje je povukla najtanja četkica, spušteni kapci, prave guste trepavice koje bacaju senku na obraze, zdrave kao što su bili onih dana u parku. Ozbiljne, crvene usne, skoro one Amilamijine napućene usne kad se pravila da je ljuta da bih joj prišao i igrao se s njom. Ruke sklopljene na grudima. Brojanice, iste kao majčine, guše vrat od testa. Mala, bela, mrtvačka odora za nesazrelo, čisto, poslušno telo. Starci su kleknuli jecajući.

Pružam ruku i dotičem porcelansko lice moje prijateljice. Osećam hladnoću nacrtanog lica lutke-kraljice koja vlada u raskoši te kraljevske odaje smrti. Poredan, testo i vata. Amilamija ne zaboravlja svog drugara i ti ćeš me potražiti tu gde sam nacrtala.

Sklanjam prste s lažnog leša. Tragovi mog dodira ostaju na puti lutke.

Moj stomak, skladište dima sveca i smrada kopitnjaka u zatvorenoj sobi, obuzela je mučnina. Okrećem leđa Amilamijinom sarkofagu. Gospođina ruka dodiruje moju. Njene izgubljene oči ne izazivaju drhtaj bezbojnog glasa:

– Ne dolazite više, gospodine. Ako ste je stvarno voleli, ne dolazite.

Dodirujem ruku Amilamijine majke, zamućenim očima vidim starčevu glavu zagnjurenu između kolena i izlazim iz odaje na stepenište, u sobu za primanje, u dvorište, na ulicu.

Ako ne cela godina, prošlo je sigurno devet ili deset meseci. Sećanje na ono idolopoklonstvo prestalo je da me užasava. Zaboravio sam miris cveća i sliku hladne lutke. Prava Amilamija se već vratila u moje sećanje i bio sam ako ne srećan, bar opet zdrav: park, živa devojčica, moji momački sati čitanja pobedili su užas bolesnog kulta. Slika života moćnija je od one druge. Govorim sebi da ću uvek živeti s pravom Amilamijom, pobednicom nad karikaturom smrti. I jednog dana usuđujem se ponovo da prelistam notes na kvadratiće u koji sam beležio lažne podatke procene. I iz njegovih stranica, opet, ispada Amilamijina ceduljica s njenim groznim, dečjim rukopisom i njenom mapom puta od parka do kuće. S osmehom je podižem. Grickam jednu od njenih ivica misleći da bi jadni starci, uprkos svemu, prihvatili taj poklon.

Oblačim sako, vezujem čvor na kravati, zviždućem. Zašto ih ne bih posetio i dao taj papirić s rukopisom devojčice?

Trčeći se približavam jednospratnoj kući. Kiša počinje da pada krupnim i retkim kapima od kojih pravim čudom istog časa iz zemlje izvire onaj blagosloveni, vlažni miris koji pokreće humus i svaki korenčić što postoji u prašini.

Pritiskam zvonce. Pljusak se pojačava i ja navaljujem. Neki piskavi glas viknu:

– Idem! – i ja očekujem da se pojavi figura majke sa svojim velikim brojanicama. Podižem revere sakoa. I moja odeća, moje telo, menjaju miris u dodiru s kišom. Vrata se otvaraju.

– Šta hoćete? Divno je što si došao!

U stolici na točkovima oduzeta devojka, kojoj je jedna ruka ostala na kvaki, smeši mi se nedokučivom grimasom. Zbog grbe na grudima haljina joj izgleda kao prekrivač za telo, bela krpa kojoj, ipak, utisak koketerije daje kecelja na plave kockice. Mala žena vadi iz džepa na kecelji kutiju s cigaretama i brzo pali jednu, mrljajući njenu ivicu usnama nakarminisanim narandžastom bojom. Od dima joj se skupljaju lepe, sive oči. Popravlja kosu bakarne boje, ravnu, očešljanu isto kao i pre, gledajući me netremice ispitivačkim i izgubljenim, ali i žudnim pogledom, i odmah zatim uplašenim.

– Nemoj, Karlose. Idi. Nemoj više dolaziti.
 Istovremeno iz kuće čujem sve bliže starčevo soptanje.

– Gde si? Zar ne znaš da ne smeš da otvaraš vata?
 Ulazi! Kopile đavolovo! Hoćeš da te opet izmlatim?

Kiša mi se sliva niz čelo, obraze, usne, a male, uplašene ruke ispuštaju strip na pokvašene pločice.

                                                                        Priredila Biljana Bukvić