DALMATINSKO BILJE

Gospodin Paskval lagano zaustavlja automobil pred kućom na adresi koja mu je bila naznačena. Izlazeći iz njega, brišući čistom maramicom od batista čelo i vrat, osmatra njeno lice i fasadu prema ulici, kao da proučava da li će biti dovoljno dobra za duži boravak njega i familije tokom leta. Njegova ćelica sa nešto dužom kovrčavom i potpuno belom kosom, koja obrubljuje glavu, svetli na večernjem suncu koje samo što nije zašlo. Želja mu je da provede ugodan odmor i da usput proučava dalmatinsko bilje. Paskval je sredovečni gospodin koji svaki trenutak posvećuje bilju i uvek se nada da će jednom naići na neku nepoznatu i još neotkrivenu vrstu. Za ovogodišnji odmor s familijom odabrao je malo ostrvo i mesto na samom njegovom izduženom kraju, izloženo suncu leti i buri zimi. Spuštajući se krivudavom i uskom cestom velikom nizbrdicom, između dva gola i visoka kamenjara, pobojao se da će ovaj kraj oskudevati u bilju koje ga interesuje. Ali kada se između kamenitih brda spustio u dolinu koja se prema svom kraju sve više širila, zelenu s obje strane puta, sa baštama, maslinama i smokvama, shvatio je da nije pogrešio. Radovao se tome. A kada se potom provezao u blizini duge peščane plaže, zalutavši tražeći ulicu, bio je zadovoljan što će mu supruga i kćerka moći uživati u čistom moru i kupanju.

Osmotrivši dobro kuću gospodin Paskval zaključuje da je uredna, sa dovoljno mesta za parkiranje pod nadstrešnicom, cvećem i visokim borovima uz ogradu koji daju prijatnu hladovinu. Zaključuje još da kuća nije daleko od plaže i da automobil neće morati da koristi, što ga raduje. On je dugo vozio od Pariza i oseća kako ga pomalo boli svaki deo tela, proteže se, ali zna da će taj umor brzo da mine.

Iz kuće izlazi Korina, vlasnica apartmana za iznajmljivanje, osmehnuta i srdačna, koja sa nekoliko loše izgovorenih reči dobrodošlice na francuskom želi da ostavi utisak dobre domaćice. S njom je i njen sin Luka, svršeni srednjoškolac, čiji je takođe zadatak da dočekuje goste i pomogne uneti stvari u apartman. Gospodin Paskval pita da li je na dobrom mestu, pružajući Korini papir koji je dobio u turističkoj agenciji, a ona letimičnim pogledom potvrđuje da su stigli na pravu adresu. Za to vreme Luka, okom mladog jastreba i sa zagonetnim osmehom, posmatra napupelu, tankonogu i mršavu devojčicu, ušpičenih sisica, lomna struka, bledolikog lica, svu razigranu, u beloj haljini i već zaključuje kako je lepa što ga raduje. On i ne obraća pažnju na njenu mamu, ali čuje da se zove Natali. Njemu je važno da sazna ime otmene devojčice i ona mu pružajući ruku otkriva da se zove Monika.

Gospodin Paskval ustaje svako jutro veoma rano, dok svi spavaju i odlazi na breg iznad mesta do crkve, penjući se zadihan, odakle posmatra izlazak sunca. On je toliko zadivljen prizorom da ni za što ne bi propustio taj užitak. Sedi potom na kamenom zidu i divi se rumenilu i zrakama koje prosipajući se površinom mora pretvaraju u zlataste pramenove, dole u nizini, ispod njega, po krovovima i uskim uličicama. Preko ramena ima poveću lanenu torbu, belu, u koju bere razno bilje za čajeve, a pojedine cele otkinute stabljičice s velikom ljubavlju stavlja u staru knjigu i presuje za svoj herbarijum. U apartmanu će te biljke da razvrstava u mapu srednje veličine, zapisujući ponešto ispod svake, svakako navodeći i mesto i vreme gde je ubrana. On nikako ne može da odoli jakom mirisu smilja, milionu malih žutih sunaca, cvetovima boje žumanca, koji rastu nisko polegli između kamenja, sada već dobro sasušeni, saginje se, bere ih, miluje. Oni su skromni i uzvišeni. Oduševljava ga žalfija, ili kako reče Korina kadulja, koja je u starom Rimu bila sveta biljka, lek za sve bolesti, divlji koromač, stolisnik i stotine drugih biljaka koje prepoznaje, za koje drugi ne mare i kojima ne znaju imena.

Zašto da umre čovek kome u vrtu raste žalfija? – gotovo naglas izgovara ove reči gospodin Paskval prisećajući se mnogo pročitanih knjiga o bilju. Potom se priseća još jedne misli i ponavlja je u sebi: Onaj koji želi dugo da živi, mora koristiti žalfiju. Kako ljudi nisu svesni toga?

Zatim se saginje i nožem s velikom pažnjom kopa oko žalfije, razgrće zemlju s namerom da celu biljku ponese i u apartmanu stavi u vazu, a onda odnese i presadi u svoj vrt u Francuskoj, jer zna da je ova dalmatinska biljka vrlo cenjena, da ima najbolje eterično ulje sa vrlo dobrim sastavom. On je pomalo začuđen ljudima koji ne koriste sve blagodati ovog podneblja, koji ne beru ove dragocene biljke za čajeve tokom godine. Oni i ne znaju šta propuštaju, misli milujući pogledom sve što pronalazi. Oduševljen je bujnim grmovima ruzmarina, lavande, pelina, majčine dušice, metvice… i traga za njima, mada je svestan da u ovo doba godine ne može sve da ih nađe.

Kada se umori, nakon što ode predaleko, plašeći se da ne zaluta, gospodin Paskval zna da mora da se vrati, jer će supruga i kćerka da se zabrinu što ga nema. Dočekaće ga kad sunce bude već visoko, kad naglo zagreje i postane vruće i kada bi one da idu na plažu. Posle doručka svi skupa odlaze na more, ali je to njemu pomalo dosadno, jer stalno sanja o bilju i vidi nove slike krajolika koje treba da poseti. I s plaže osmatra okolna brda na koja bi mogao da se popne, i dugu kotlinu stešnjenu surim kamenjarem, zelenu i utihlu dolinu koju preseca gotovo presušila rečica, pored koje je došao i kojom bi mogao da se vrati pešice, da zaviri u svaku njivu, svaki vrt, da se divi prezrelim smokvama koje ljudi vrlo malo beru, da s ljubavlju osmatra sveže plodove i zelene listove maslina, da ide uzvodno uz tu rečicu bez vode, ali uz koju se kad ima dosta vode, vidi to stojeći na samom kraju njenog toka, tamo gde uvire u more i gde se mešaju slatka i morska voda, jata riba iz mora ustremljuje uzvodno i strelovito vraća. Čini nekoliko koraka uzvodno i već prepoznaje stabla zove, drena, red lipa sa debelim hladom, orah.

Meštani su ga već bili zapazili. Shvatili su tu njegovu ljubav za biljem, ali im je na neki način bio čudan. Leto se odužilo, a on je već dva puta produžio svoj boravak. Primetili bi njegovu sedu glavu kako štrči negde između suvozida, kako se saginje i uspravlja, nemo stoji i posmatra, sav u nekom svom svetu i kako odreda sve susrećući i dobroćudno osmehujući se pozdravlja kao da su mu najrođeniji. I oni su njemu otpozdravljali, učtivo, shvatajući da je stranac i da ga to njihovo bilje koje oni jedva primećuju veoma zanima. Neko bi čak pokušao da mu objasni gde ima najviše nekog bilja, mučeći se s jezikom, više gestikulirajući nego govoreći, a kada bi zaključio da on ništa nije shvatio, samo što ga ne bi uzimao za ruku i vodio na to mesto. Ipak su produžavali za svojim poslom, ostavljajući ga samog i ne razumevajući potpuno tu njegovu ljubav prema bilju.

Eno ga onaj! – rekao bi neko pokazujući rukom u njegovom pravcu.

Koji? – upitao bi znatiželjnik upirući pogled u smeru ispružene ruke sagovornika.

Onaj što bere naše trave, Francuz.

A, da. Vidim ga. Čudan čovek. Šta će mu sve te travuljine? Kao da toga nema i u njegovoj zemlji.

I nema, da znaš. Neke su biljke samo naše i ima ih samo kod nas. Nigde na svetu nema takvih.

Pred veče, dok bi se supruga uživajući izležavala na plaži, i dalje ulazeći i izlazeći iz mora, a kćerka odlutala nekuda s Lukom, sprijateljivši se s njim od prvog dana, on bi ne javljajući se iščezavao uzvodno uz rečicu. Zavirivao je iza svakog žbuna, odlazio u zarasle njive koje više niko nije obrađivao, razmicao grane niskih stabala, tragajući za svojom biljkom. Tu i tamo mogao je videti nekog usamljenog magarca u toru ili na povezu kako mirno pase, ili samo žmirka velikim očima na još uvek vrelom suncu, stojeći tako u mestu. Negde je nailazio i na mala stada ovaca, poljske kolibe sa alatom, na žezi uveli vrt s paradajzom i drugim povrćem. Zaključivao je kako su dugogodišnje kiše spirajući brda nanele dovoljno zemlje i formirale ove male parcele s obe strane rečice, neke zarasle u korov, a neke s ljubavlju obrađene. Kad bi s nekim seljakom zapodevao razgovor zaustavljajući se kraj njegovog vrta, videći da se ne razumeju, žalio je zbog te prepreke. S dobroćudnim smeškom podizao je ruku kao da govori: Bravo! I produžavao dalje.

Sredinom avgusta, u predvečerje, gospođa Natali je dugo očekivala muža da se vrati u apartman. Uporno je pogledavala s terase iščekujući da se svaki čas pojavi, jer je bilo prošlo veoma mnogo od njegovog odlaska. Sa najcrnjim mislima strahovala je da mu se nešto nije dogodilo. Toliko dugo nikada nije bio odsutan i u dogovoreno vreme bi se pojavljivao sa svojom torbom punom lekovitih trava. Kada je očajna i puna straha pokucala na vrata domaćice Korine, ona je odmah skupila nekoliko komšija da ga idu tražiti, polazeći i sama s Natali prema crkvi na bregu.

U sami sumrak našli su ga strmoglavce i smešno presamićenog iza jednog suvozida, glave zagnjurene u bilju, kao da ga miriše. Nije mogao da se pomeri i disao je teško, ožedneo i malaksao. Ljudi nisu odmah shvatili šta mu se desilo. Neki su pomislili da ga je ugrizla zmija, da se onesvestio od vrućine, drugi da je nespretno pao, što se ispostavilo kao tačno.

Slomio sam nogu – krkljao je upirući bolan pogled prema supruzi. – A ne znam ni s kičmom kako je.

Neko je predložio da ga ne pomiču dok ne dođe lekar, ali je Viktor, stari, malo pogureni i ćutljivi ribar, sasvim smireno, nakon što je supruga mužu podmetnula ruke pod glavu, opipavši mu celo telo, zaključio da je s kičmom sve u redu, ali da je noga opasno stradala. Na brzinu su sklepali priručna nosila od dasaka i žice zaostale od radnika koji su tu ranije radili ispred crkve i položili ga na njih. Ječao je zbog velikih bolova i osećao neopisivu žeđ. Proveo je nekoliko sati nepomično ležeći na suncu i bio je sav iscrpljen. Ljudi su ćuteći poneli gospodina Paskvala niz strminu, krećući se polako i pazeći na njega. On je imao još toliko snage da se čvrsto drži za nosila gledajući u bistro nebo. Mirisalo je na metvicu, ili mu se to samo činilo, i gore sasvim visoko, kao da se ne miče, lebdeo je jedan galeb, kao da ga prati. Načas je zažalio što više neće moći da sakuplja bilje i što će se u Francusku vratiti slomljene noge. U mislima je prebirao onu biljku u koju je bio zagnjurio nos dok je ležao preko suvozida i pitajući se da li je to ta biljka za kojom je tragao i koju je nameravao otkriti.

Za njima su koračale Korina i Natali s punom torbom dalmatinskog bilja, ćuteći.