ČUDAK

Ništa nije onako kako nam se čini, ili ne bar kako izgleda na prvi pogled. Verujemo u ono u što nam je potrebno da verujemo. Najčešće ne poniremo u dubinu stvari i ne sagledavamo ih u širinu. Svi smo mi pomalo površni, ma koliko bili uvereni u to kako nismo. Spremni smo da verujemo u svoju nepogrešivost. Očima se ne vidi sve najbolje. Ma koliko bili ubeđeni u svoju istinu, ona je uvek malo drukčija. Često sam se posle nekog vremena mogao uveriti u to i shvatiti svoje zablude. 

Kolski put, prav i pun rupa koje je izdubila voda, bio je omeđen njivama sa visokim kukuruzom čije su zelene sablje lagano treperile i sparušenom travom prekrivenom smirenom prašinom. Ona se lenjo slagala u nove slojeve kao sitno mlivo nakon svakog prolaska vozila. Njen oblak dizao se iza nas i zasipao utihnulu ravnicu. Letnje sunce je nemilosrdno žarilo, auto je bio bez klime, prozore nismo mogli otvoriti, pa smo se unutra kuvali poskakujući po kolskim rupama. Srećom, od asfalta do te njive i reke vožnja nije trajala dugo. Odahnuli smo kad smo izašli na tepih svilenkaste trave i u hlad ispod široke krošnje oraha koja je natkrivala i deo barake.

Tu baraku na najvišem delu terena, koji je bager nasipanjem zbog poplava još podigao, od drvenih gredica i dasaka sklepao je Igorov otac, moj tetak pre nekoliko godina, nakon što je otišao u penziju i odlučio da se bavi uzgojem lubenica i dinja. Delimično je na njoj svake godine popravljao oštećenja ili uvodio neku novinu; promenio nešto na krovu, ugradio stari prozor da ulazi više svetlosti, ozidao roštilj, probušio tlo i dopro do podzemne vode postavljajući ručnu pumpu, donoseći od kuće neki stari komad nameštaja, postavljajući veliki drveni sto od hrastovih tavalona i dve klupe od raspiljenih balvana, sejući travu ispred njenog prednjeg dela…

Njiva se nalazila pored same reke, krivudave, bistre i zelenkaste, oivičene debelim vrbama, topolama i drugim stablima, sa jednim rukavcem u blizini koji se odvajao i stvarao baru. Tog leta Igor i ja, kao kažnjenici, trebalo je da budemo čuvari tih zelenih vreža bostana i dinja koje su dopirale do same barake. Ništa nije pomoglo što smo danima moljakali i ubeđivali naše roditelje, bili su odlučni: ovog leta nema mora! Beše to najteža kazna koja nas je mogla zadesiti, jer smo već sanjarili o Budvi, dugoj peščanoj plaži i devojkama koje smo ranijih godina upoznavali. Ali, zbog nepoloženih ispita, verovatno po dogovoru, odlučili su da nas kazne. Ni moja majka tu ništa nije mogla. Grizla je usne i slegala ramenima: Otac je tako odlučio. A on je samo kroz brkove promrsio:

Biće ti ove godine dobra i reka, mangupe.

I, eto, obreli smo se na njivi pored reke koja se nabujala s proleća izlevala i plavila sve do asfaltnog puta, a onda povlačila i krotko tekla prema istoku ostavljajući naplavine. Plodna zemlja davala je od sebe izdašno sve što je mogla; sve što bi se posejalo bujalo je i đikalo prema nebu ili se razlevalo i puzalo po površini. Otuda tetkova ideja da uzgaja bostan.

Mrzovoljno smo istovarili stvari koje smo dovezli, raspoređujući ih po drvenim policama, a onda se opružili po ležajima i uključili tranzistor. Nijedan nije imao volje da govori, samo smo ćutali gledajući u mekoplavo nebo kroz prozor i zrake sunca koje su se probijale kroz krošnju oraha i padale na prag otvorenih vrata. Pevao je Arsen Dedić moju omiljenu pesmu Devojka iz mog kraja i ona mi je sada zvučala još zanosnije i lepše nego inače. O, more! O prelepa Budvo! Ovog leta te nećemo videti.

Tetak je dolazio često autom s prikolicom da pokupi dozrele lubenice i dinje i da ih vozi na pijacu. Pored toga što smo ih čuvali, naš zadatak bio je i da na vreme oberemo one koje su bile dozrele i da spremne čekaju na utovar. Donosio nam je sve što nam je trebalo i ništa nam nije nedostajalo. O tome su naročito brinule naše majke. Prvo bismo istovarili dva napunjena akumulatora i vraćali prazne, a onda i sve ono što su nam slale njih dve.

Tako smo provodili sparne dane i još sparnije večeri, uglavnom se dosađujući, slušajući muziku, kupajući se u reci skačući u bistri vir s nakrivljene vrbe, kad bi nam dosadila vrućina i zrnca prašine u zraku i igrajući šah do besvesti. Kada je Igor u besu zbog izgubljenih partija razbio šahovsku tablu o stablo oraha, nacrtali smo polja na kartonu i nastavili da igramo. I dok je danju vladala gotovo potpuna tišina, bez ikakvih zvukova osim ponekog glasanja ptice, noću nas je izluđivao jednolični glas ćuka u dubini polja i orkestrovani kreket žaba iz rukavca. Kao da su se takmičile koja će glasnije. Ništa nežniji nisu bili ni komarci, zbog kojih škiljavu sijalicu nismo ni koristili, pa noću nismo mogli čitati. U predvečernjim satima, kada se nebo zacrveni iznad niskih bregova u daljini, znali smo dugo sedeti ili ležati u platnenim ležaljkama, bez reči. A onda posmatrati široku kupolu neba, načičkanu treperavim zvezdama koje u gradu nismo mogli videti u takvom obilju.

Najintersantniji izum mog tetka bio je podzemni hladnjak koji je smislio. Iskopao je duboku rupu, sve do podzemne vode, betonirao zidove, a dno ostavio slobodno. U hladnjak smo spuštali veliku plastičnu kantu sa pivom, sokovima, lubenicama i dinjama. Pokrivali smo je drvenim kapkom na šarkama, kao što se pokrivaju cisterne za vodu u primorskim mestima, samo tamo teškim limenim poklopcima. Tako smo uvek imali dobro ohlađeno piće i bostan.

Tu učmalu dosadu u jedan sumrak, nakon kupanja i osveženja u reci, dok smo bili nadneseni i zadubljeni pogledom u šahovske figure, pomalo odsutni i zaokupljeni samo time, prekinuo je glas iznad nas.

Krivi potez!

Brecnuli smo se obojica jer nismo primetili niti smo mogli očekivati da nam se neko neopaženo i tako tiho približi, a u ovu pustopoljinu retko je ko zalazio. Niko osim tetka nikada nije navraćao, a rekom bi samo povremeno prošao poneki čamac. Gotovo da smo nepotrebno i bili čuvari bostana, jer i nije bili onih koji su nameravali da ga kradu, niti ga je krao, tako da smo sve više uviđali da je za obojicu ovo samo bila dobro smišljena kazna. Podižući pogled videli smo pred sobom spodobu zaraslu u veliku crnu bradu, sličnu Marksovoj. Između velikih kovrdža, bradurine, brkova i debelih obrva netremice su nas posmatrale tamne ledene oči, baš sasvim mirne, bez treptaja, kao da se poznajemo odavno. Na desnom obrazu, odozdo prema oku, nazirao se ožiljak, malo crvenkast. Na sebi je imao izlizane farmerice, kariranu košulju predebelu za leto i neveliku platnenu torbu smešno povezanu čvorovima za dva kraja nekim užetom, ukoso preko grudi i pojačanim krpom protiv žuljanja na ramenu. Na nogama mu behu sandale ispunjene prašinom.

Trenutak smo iznenađeni ćutali i posmatrali ga, a onda je Igor s drskošću u glasu upitao:

Ko ste vi i otkuda ste se odjednom stvorili?

Ne brinite – odgovorio je bradonja ne spominjujući svoje ime. – Samo sam prolazio obalom reke. Radim to povremeno u ovo vreme. Jednostavno se krećem i uživam u njenoj lepoti.

Mogao bi se i okupati, pomislih, osećajući da bi mu to dobro došlo jer je izgledao kao prljavi klošar, čekinjast i znojav. Delovao je jadno, pomalo smušeno, kao neko kome ne biste dali ni dve ovce da čuva. U tom trenutku primetih kako u ruci drži nekoliko strukova sirka, koje odbaci primećujući moj pogled.

Pa, sedite, kad ste već tu – ponudi ga pomirljivo Igor. – Malo ste nas iznenadili. Ali ne smeta. Jeste li žedni?

Pristigli ništa ne odgovori, sede skidajući svoju torbu, a Igor mu već tutnu u ruke pivsku bocu. On je zagrli obema krupnim šakama kao da opipava njenu toplotu, otpi gutljaj i ponovo reče:

Krivi potez, kažem… – i onda stade s velikim žarom da objašnjava zašto tako misli i šta bi bilo bolje da je Igor odigrao.

Igor ga je zablenuto gledao, čas njega čas šahovske figure, mršteći se.

Otkuda dolazite? – znatiželjno zapitah gledajući u ovog neobičnog čoveka kome mora da je sva ta maljavost na licu mnogo smetala, prekrivena zrncima prašine i sa kapljicama znoja na čelu koje su klizile u nju. I ruke su mu bile prekrivene bokorima crnih dlaka, sve do ramena. Bilo je neke neobjašnjive mirnoće u njegovim pokretima, nekog bola i tuge na tom ukočenom licu s koga su prosejavale duboke tamne oči kada bi nas pogledao.

Ništa. Opet bez odgovora. Pridošli nastavi o šahovskim problemima kao da je prečuo pitanje, sve više se udubljujući u tu priču, sa nešto više svetlosti u očima, kao da ga je to zanelo. Mi smo slušali. Mrzovoljni Igor ne otrpi, nego podiže glas i drsko ponovi:

Pitamo vas otkud ste stigli, čoveče? Razumete li vi nas?

Razumem, razumem – pomalo unjkavim glasom će pridošli. – Ja radim tamo, gore… – pokaza rukom na brda – pa kada završim posao onda se spuštam na reku i idem uzvodno, a zatim se istim putem vraćam. Odozgo je reka tako lepa i ne može joj se odoleti.

Činilo se da ništa više nećemo izvući iz ovog čudaka, pa nismo ni insistirali da saznamo njegovo ime, nego smo nastavili priču o šahu i drugim stvarima, dugo u noć, škrto saznavajući još ponešto o njemu. Radio je danju kao sluga kod nekih ljudi na brdima, a naveče, eto, divi se lepoti reke. Ide uzvodno, pa se vraća nazad i penje na brdo. Čuo je naše glasove i prišao, tiho kao panter.

Rastali smo se oko ponoći. Nestao je kao što se i pojavio, nakon što je pojeo pola lubenice, zahvaljujući se kratko. Malo poguren, koračajući tiho kao mačka, jednostavno je iščezao u tami prema obali, bez pravog pozdrava, dok smo mi nemo stajali i gledali za njim. Mislili smo da se time rešavamo ovog čudaka i da ga više nećemo videti. Razgovarajući kasnije o njemu Igor i ja smo mu dali ime Čudni, kad već nismo uspeli da saznamo kako se zove.

Pojavio se opet nakon nekoliko dana, ali sada ne sam. Pratila ga je lepuškasta devojka stamenog tela, čvrstih nogu i velikih grudi. Osmehivala se široko i bila je pričljiva. Ispostavilo se da Čudni leti radi kod njenih roditelja i da su prvi put zajedno u šetnji kraj reke. Ni ona nije rekla njegovo ime, s razlogom ili bez njega, ili smo mi zaboravili da pitamo. Dan se bližio kraju pa nas je pozvala da se zajedno okupamo. Prihvatili smo, ali je Čudni, kome smo izgleda s pravom dali to ime, ostao sedeći na obali i posmatrajući nas, dok smo mi uživali gledajući njeno jedro telo koje se kao vidra čas gubilo u dubini, čas izranjalo uz ciku i smeh. Na sebi je imala samo gaćice, bele i providne.

Otišli su nakon što smo još neko vreme sedeli ispred barake, jeli lubenicu i dinju, pričali, uglavnom ona i nas dvojica. Dali smo im po jednu lubenicu i dinju da ponesu, što je ona radosno prihvatila, a Čudni ni glasa da pusti.

Posetili su nas još dva ili tri puta tog leta, ona vesela i razgovorljiva, a Čudni ćutljiv i zagonetan, zatvoren u sebe, bez osmeha i s nekim grčem ili bolom na licu, a onda se danima nije događalo ništa.

Već smo pomalo bili i zaboravili na njih, provodeći uobičajeno dane čuvara, dok nas jednog dana nije iznenadio policijski automobil koji je u oblaku prašine dojurio pred baraku. Dremuckali smo u popodnevnom miru ispod oraha i pre nego što smo se snašli dva policajca su stajala ispred nas. Zatražili su da pođemo s njima, a kada smo im objasnili da smo čuvari bostana, ništa nije pomoglo, već su nam strože naredili da krenemo, uz objašnjenje da će nas vratiti za sat vremena. Zaključali smo baraku i nevoljno pošli ništa ne shvatajući.

Komandir stanice, nakon što smo ušli u njegovu kancelariju, odmah je Igoru pružio fotografiju i zapitao:

Poznajete li ovu devojku?

I pre nego što je fotografija data i meni Igor je odgovorio da je poznaje.

A otkud je poznajete? – nastavio je komandir. – I kada ste je zadnji put videli?

Igor je detaljno ispričao sve, od prvog susreta s Čudnim do zadnjeg s njim i devojkom. Ja sam ćutao, jer je Igorova priča valjda bila dovoljna. Komandir nije verovao da mu ne znamo ime, ali je potvrdio da se devojka zove ne Tesa, kako nam je rekla, nego Tereza. I da su nestali oboje. A onda su doneli torbu Čudnog i iz nje izvadili podeblju knjigu ornamentima ukrašenih tvrdih korica, koja je, ispostavilo se kad sam je uzeo u ruke, bila specijalno napravljena u štampariji. Bila je sva ispunjena krasnopisom, pesmama i pričama.

Vidite, imamo neka saznanja, ali ne i ime tog čoveka. Nigde se nije potpisao. A ispostavilo se da je ime do koga smo došli lažno.

Tri meseca kasnije, na fakultetu, koleginica mi je dala ugledni književni časopis, napominjući da obavezno pročitam jednu priču, uveravajući me da će mi se sigurno svideti jer je tako lepa i pitka i da podseća na moje letošnje čuvanje bostana. Priča je bila kratka i čitao sam je sa posebnim zadovoljstvom prepoznajući u njoj mnoge detalje i slike sa reke. Ili mi se samo sve to tako poklopilo nakon leta i uloge čuvara.  Ispod priče je bilo ime i prezime autora koje mi nije ništa značilo.