Prije svega htjela bih vas lijepo i srdačno pozdraviti i reći riječ koju o poeziji Jovice Đurđića, pjesnika i mog dugogodišnjeg prijatelja. Kako nisam kritičar niti se time bavim, a kako ponekad i moja lira tiho zasvira, odazvala sam se Jovičinoj želji da dadem svoj obol pri promociji njegovih dviju zbirki, za velike i male kako se to obično kaže.

Prva zbirka, ako ćemo tim redom,  veoma je ljupka, dražesna i graciozna naslova ”Žirafa Žeraldina”, u samom naslovu ritmički štimana, pobuđuje, kao što rekoh, i male i velike na čitanje. I kada se uzme u ruke ova zbirka dječje lirike već od samog početka vidimo da tu nema nametljive didaktike; tu se svakako nađe pouka ali nenametljivo kroz stihove i veoma uspješne rime, gotovo u šali i bez izvještačenosti, odnosno veoma prirodno. Treba zaista biti potkovan u majstorijama rime i stiha i u isto vrijeme biti dijete i dio dječjeg svijeta da bi se ispod pera postigla ovako dobra atmosfera. Jovica tretira dječje i mladenačke emocije s poštovanjem i suosjećanjem, te je u isto vrijeme njegova zbirka mala oda dječjoj intelegenciji i intimnosti, a također dovitljiva vizualna i verbalna poslastica.

         Autor prati s naklonošću prve dječje ljubavi, tu je zaljubljeni Stefan i prekrasna Ana, pa tuga i školska klupa kad Stefan i Ana ne sjede skupa. Veoma vješto i ko kratka gatka autor se kao ovlaš i socijalnih razlika laća. Ne zaboravlja vrijednost narodne pjesme i značenja Kraljević Marka i daje kroki svoga djeda koga zanima najviše na svijetu baš ta narodna pjesma. Jovica u pjesmama vješto zna nacrtati recimo mrava, kome je dosta mukotrpnog rada pa bi htio najviše na svijetu da se malo odmara. Tu se našao i njegov pas prelijep i vjeran i pravi drug imenom Laki (Lucky iliti Srećko) kojeg Jovica i u pjesmi i u životu mazi i pazi. Nije zaboravio ni Bijelu pčelu ni onu iz mašte ni ovu iz naše Rijeke koja stvara kulturni med i dobija pohvale lijepe. Tu ima i ličnosti iz povijesti kao što je Karađorđe i njegovi od blata topovi, a značenje Nikole Tesle za nas i cijeli bijeli svijet, teče iz stiha u stih kao pravi med. Što reći više nego da je čarobni dječji svijet još jedanput ne i zadnji put na najljepši način ispod Jovičinog pera obogatio dječji a i naš duhovni svijet. Zanimljive su i njegove pjesme, Dopunjalke gdje je čitaocu ostavljena mogućnost da dopuni završetak stiha i na taj način omogući sukreativnost čitalaca da završe stih prema svojoj vlastitoj volji, koliko mu to mašta dozvoli.

         Eto toliko, a sada bi ponešto rekla o njegovoj poetičnoj zbirci naslovljenoj ”Istrgnuti rukopis” popraćen sjanim ilustracijama Olje Ivanjicki – svjetski poznate slikarice i skulptorice čija se djela nalaze u mnogim galerijama i muzejima poput Metropolitena u New Yorku, Muzeja modernih umjetnosti u New Yorku, Nacionalne galerije u Washingtonu, Muzeja savremene umetnosti u Beogradu, itd., a evo OVDJE u ovoj Jovičinoj knjizi…

         Knjiga započinje pjesmom jednostavnog naslova ”Jabuka”. U njoj je sva rumen sunca, u njoj je značenje žene, značenje koje je kompliment i za ženu i za jabuku u isto vrijeme i jedno iz drugog proizlazi gotovo simultano. I tu je odmah vidljiv pjesnik, autor prepoznatljiv svima onima koji su ga čitali ili će ga čitati. On ljubi ženu, nalazi je svuda u prirodi, djeliće ženskog bića vidi u jezeru, u srni, u procjepu sna i jave, u svom nemiru, u osjećanju vremena koje prolazi ili biva zaustavljeno ljepotom žene, puninom ljubavi na tom putu od života do smrti, što je kratka biografija svih nas. Jer ako vrijeme prolazi, što ga može ako ne ljubav, bar na čas zaustaviti, te da se može u ljubav i ljepotu utoniti i ako terba izgubiti se. Žena je u Jovičinoj poeziji vječna, ona je simbol postojanja i istovjetna je s rađanjem i umiranjem dana na nebu života; jednom riječju, ona je simbol vječnosti.

         No valja reći da autor promatra i sudjeluje u ovom svijetu otvorenih očiju i čula. On zapaža i misli sjemenku, jabuku, svoj rodni kraj, more, vodu, u letu gotovo poludjelu pticu, on dodiruje tajnu i traži joj smisao i snagu, on smrti dodaje labuđu bjelinu, drvetu posuđuje svoju krv i poistovjećuje se s njegovim korijenom; u njemu teče zavičajna rijeka i kao on to lijepo reče na čijem brijegu njegova zavičajna duša kleči. Njegova zaljubljenost u prirodu ogleda se i izvan zavičaja, svuda gdje se priroda raskošno otvorila i sebe ostvarila. Takva je pjesma ”Bledsko jezero” čiji stihovi završavaju nesebičnim optimizmom kada kaže … Zaista, zračna i čista lepota vraćaju veru u smisao života. Točka. Tu se više ništa ne bi smjelo reći.      

         Lijepe su i pjesnikove pjesme u prozi koje svakako nose svoje poetsko ruho. O njima neću govoriti mnogo, jer sam možda i previše odužila nego samo bih se dotakla zadnje, a koja ima naslov Ruže za Agnješku Solaž i moju majku. Pjesnik se šeta s unukom poznatog poljskog pjesnika jedne ledene varšavske večeri. Na kraju ulice jedna postarija gospođa sva promrzla nudi mu buket ruža. Ta gospođa podsjeća ga na njegovu majku koja je mnoge zimske dane provela na pijaci e da bi mogla školovati svoju djecu. Meni je ta pjesma izazvala suze, čak mi se oteo jecaj. A zašto? Jer je to biće na uglu jedne varšavske ulice, gotovo bezlično i skoro promrzlo u par poteza doseglo simbol majke na bilo kojem dijelu svijeta i u bilo kojem trenu bilo čijeg života.

         Hvala ti Jovice za ovo divno osjećanje, za lijepe stihove, za bunar ljubavi iz kojeg ćeš uvijek talentirano izroniti.

         Hvala i vama na strpljenju. Eto toliko o Jovičinoj poeziji s oje strane…

         Dragica Torić-Drenovac

         Rijeka, 28. 6. 2005.