MORE ZVEZDA

 

 

 

 

 

Kada spusti jednu, potom drugu nogu, sasvim polako, njegove smeđe cipele od fine kože zamalo utonuše u prašinu. Autobus stoji i vozač ga nemo posmatra, očekujući da se makne od izlaza. Još jedan putnik, debeljuškasta seljanka s velikom korpom, probijajući se i gegajući između sedišta, žuri da izađe. On, međutim, i dalje ukipljeno stoji, visok, suvonjav, s omanjim koferom u jednoj i širokim panama šeširom u drugoj ruci. Seljanka je nestrpljiva i pogledom traži pomoć vozača koji i dalje s rukama na volanu mirno gleda u glatku ćelicu neobičnog putnika, što se presijava na večernjem suncu čija se kugla primiče zalasku. Njegovo verovatno sasvim novo, svetlo odelo na neki način odudara od ovog razdrndanog autobusa, putnika u njemu i celog krajolika. Vozaču nije jasno šta se dešava, zašto je putnik zastao, pogleda oborenog u vrhove cipela, kao da je video nešto neobično.

Majstore! – molećivo i više pogledom nego rečima seljanka se obraća vozaču.

 Bez potrebe. Čuvši glas iza svojih leđa, kao da se probudio iz kratkog sna, neobični putnik načini korak-dva, dajući mesta seljanki. Stajao je i dalje na cesti kao da ne zna kuda bi. Vozač autobusa još nekoliko trenutaka ljubopitljivo pilji u njega, zatvara s treskom vrata, zatim pokreće autobus koji odlazi u oblaku prašine.

U hladovini, ispod stare lipe, na klupama za teškim stolom sklepanim od hrastovih tavalona, sedeći na kašetama i stojeći, nekoliko muškaraca seljana piju pivo. Svi gledaju prema pridošlici sa onom drskom seljačkom znatiželjom da sve vide i znaju. Na trenutak sve liči na ukočenu sliku na kojoj su oni i on.

Sve mu je ovo neobično, kao da gleda neku staru izbledelu fotografiju i priseća se. Ima u njemu i zbunjenosti i tuge. Uzbuđen je. Grudi mu se pune nekom neobjašnjivom toplotom, kao balon, samo što ne poleti u nebo.

Ovde je nekada bio spomenik s crvenom zvezdom na vrhu, sada je neki novi posle novog rata. Tamo je i dalje zgrada stare škole, ali sada nekako i suviše mala, u jadnom stanju, isprane fasade i pocrnelih prozorskih okvira. Tu je završio drugi razred osnovne, kada mu se sviđala lepuškasta Slavica, devojčica svetlih suznih očiju. Kako je samo bio tužan i kako mu je nedostajala kada je odselila. Nasuprot je spratnica, nova škola s četiri velike učionice. I ona mu se sada čini nekako manjom. Napred je bivša stanica milicije. Desno Čitaonica, tako su je zvali, duga niska zgrada u kojoj se pored drugih nalazila i jedna veća prostorija s nekoliko stolova za kojima su nekada seljani igrali šah i karte, ubijajući dosadno vreme. I prvi televizor su postavili tu i on se priseća kako je večerima pešačio pet kilometara iz svog sela da bi gledao seriju Dugo toplo leto. Na kraju te prostorije nekada su se nalazila dva ormana-vitrine pod staklima s knjigama. Izdavala ih je crnpurasta Ljubica i ona mu je svedok, ako je još živa, da ih je sve pročitao. Iza njegovih leđa, zna to ali se ne okreće, mora da je još zadružni dom, koga su dobrovoljnim radom izgradili meštani, poveća zgrada na ključ, u kojoj je nekada bila prodavnica, Zadruga kako su nazivali tu malu trgovinu, i velika sala za igranke.

Napokon se pokreće i kud bi nego prema seljanima ispod lipe. Nazvavši dobar dan obraća im se na još uvek dobrom srpskom jeziku:

Ima li ovde taksi?

Oni ćute, gledaju ga sa znatiželjom, prepuštaju odgovor onom do sebe. Tišina se čini beskonačno dugom dok svi odreda čvrsto stišću boce piva u ogrubelim rukama. Neko pilji ispod oka, neko ga odmerava od glave do pete. I ćute.

 Da li postiji taksi kod vas? Morao bih u susedno selo…

Jok! – kaže konačno Milanče, seoska pijanica raščupane kose, klempavih ušiju, zarastao u bradu. – Mogu vas ja odvesti traktorom. Blizu sam.

Ne benavi – prekida ga Petar zvani Pop. – Kao da je gospodin za tvoj traktor. Ja ću vas odvesti autom. A od kojih ste vi?

Majk Katunac – kaže pridošlica, a onda se ispravlja – Miloš Katunac. Davno sam otišao odavde.

Dok ga vozi prema susednom selu, Pop primećuje njegovu znatiželju da sve vidi, pa vozi polako. On se okreće i levo i desno i stalno mrmlja:

No, no…

Kod koga da vas odvezem? – pita Pop. – Katunaca gotovo da više i nema.

Kod Davida Katunca, on mi je daljnji rođak.

Ali – okreće se Pop prema njemu – on je nedavno umro.

Oh – jeknu i gotovo prostenje Miloš. – Nije moguće. Pa nedavno sam dobio njegovo pismo.

Možda od sina. Isto se zove.

A, tako, dobro, dobro. Onda kod njega.

Dok se spuštaju prema zaseoku, Katunac je sve nemirniji, srce mu užurbano tuče, znoji se i briše čelo belom maramicom, a glava mu i dalje brzo ide s leva na desno, nazad, čak se i saginje kao da hoće ispod prednjeg stakla osmotriti nebo. Ne želi ništa da propusti, prepoznaje svaki kutak, mada je očito ovde sve novo, kuće, šume, voćnjaci, čak i asfaltni put do kuća koji ga prijatno iznenađuje.

Vožnja i ne traje dugo, jer tih pet kilometara koje je on kao dečak svakodnevno pešice prevaljivao od kuće do škole, leti i zimi, za vreme vrelih dana, po kiši i snegu, sada mu se i ne čini tako dugim.

Kad se zaustaviše pred kućom, David Katunac mlađi prekida istovar poljoprivrednih alatki sa traktora i prilazi mu srdačno.

Otac mi je mnogo pričao o vama – kaže uz osmeh. – Dobro došli u zavičaj.

Pridošlica je obradovan srdačnim dočekom i s nekim neobjašnjivim stezanjem u grudima, koje samo što ga ne obori na ledinu, traži na licu mladog Katunca nešto od crta svog daljnjeg rođaka. I nalazi to što traži, taj dragi sjaj u očima ovog mladog čoveka, isti kao što je bio kod Davida. Podiže pogled prema zapadu i vidi kako suton umorno dogoreva bojeći maleni letnji oblak i poznati breg na kome su sada neke nove kuće i kako stvari polako počinju da gube svoje senke. Devojčica, nešto starija od dečaka, otima od brata stolicu i žuri da je ona postavi na travnjak, a mlada Davidova žena već nosi piće za pridošlice. Ta prostodušna srdačnost Milošu je tako poznata i bliska, za razliku od gradske džungle iz koje dolazi, gde se i prve komšije godinama ne poznaju, čak i odsele ili umru a ne upoznaju se.

Te prve noći gost svoje domaćine moli za neobičnu uslugu. Oni s nevericom prihvataju njegovu želju da mu krevet postave na travnjaku ispred kuće. On ga ne želi ispod lipe, gdje su ga domaćini prvobitno sklopili, s novom belom posteljinom i velikim jastukom, nego baš ispod vedra neba. Zamišljao je to i sanjao celim putem, radujući se kao dete. Tako su nekada majka, otac, sestra i on radili za vreme ljetnih sparina, kada su dani bivali s vrelim suncem a noći pune zvezda i guste tišine. Letnji dani beli od žege, težak rad u polju, a noći tople i meke, s nebom poprskanim milionima zvezda. Godinama je sanjao da se to ponovi, da vidi je li isto. U velegradu iz koga dolazi gotovo da nije video zvezde. Njih i svu tu lepotu ubija električna svetlost. Nigde i nikada nije video toliko zvezda koje se roje na nebeskoj školjci kao ovde kada je u detinjstvu pogledom istraživao tajanstva noćnog neba.

Sada leži i gleda u ogromno nebesko prostranstvo i more zvezda koje mu odozgo namiguju. On tako mali, sićušna trunka, prtitisnut kao na dnu okeana, gotovo na kraju života, eto, vratio se sa željom da se uveri da sve nije sanjao, da su zvezde stvarno nekada takve bile i ostale, da to stvarno postoji. Da, da, zaista postoji toliko zvezda na jednom mestu. To nije bio san. Osluškuje tihe noćne šumove i naprosto uživa u sreći i povratku. Ne može da zaspi, ne može da se smiri, oseća se kao da ima dvadeset pet, a sećanja naviru, smenjuju se, jasna i prozračna.

O, jes! – ponavlja sa smeškom. – To je to.

Ujutro se, nakon doručka i obavezne čašice domaće šljivovice, pre nego što će krenuti u obilazak znanih mesta, raspituje kod domaćina za rođake i poznanke. Bolno je to saznanje i svaki njihov odgovor za većinu njih kao grom ga ošine  – Umro, odselio, prodao kuću… Tek ponekoga će uspeti da vidi živog.

Put do njegove stare kuće zarastao je u šiblje koje ga nemilice udara po licu, rukama i telu i za prolazak je potrebno probijanje. Ispred je sada neverovatno ogromno stablo trešnje, a do nje breza koju je davno sam posadio. Seća se da je posadio dve, ali se jedna osušila kada su u blizini pustili kom iz kazana nakon pečenja rakije. Šljivik je sav podivljao, sa mnogo suhih grana u krošnjama. Ne može da prepozna ta stabla koja su nekada bila veoma mala, a sada visoka sa mnogo sitnih grančica koje ih zagušuju. Sva ih je na ramenu kao sadnice doneo otac iz nekog udaljenog sela i posadio.

Kuća je oronula, istrgnutih prozora i otvorenih vrata koja još nisu istrulela i zjape odškrinuta, sa mesinganom kvakom koja mu se čini nekako tankom, izlizanom, prljavom, kao da su na njoj još uvek tragovi težačkih ruku. Kad stupi unutra iskrsavaju slike i sećanja, kao bol koji mu probada grudi, i on postaje leptir naboden na iglu. U spavaćoj sobi nad podrumom samo što ne propadne kroz istruleli prašnjavi pod. Šuma koja je nekada bila podalje sada se primakla gotovo do voćnjaka. Osvojila je celu njivu što blago pada prema njoj. Sada se taj predeo ne vidi od visokih hrastovih stabala i niske šikare. Kada se nekako probije i kroz nju i izbije na malu čistinu, ne može da veruje onome šta vidi. Celi jedan breg skliznuo je prema potoku i dolini. Još se vide velike raspukline, kao crne nezarasle rane, sa ponekim nakrivljenim stablom koje se tu zaustavilo. On začuđen i zanemeo stoji na mestu i kao da vidi sestru i sebe kako na tim brežuljcima čuvaju stoku, igraju se, a on najčešće samo čita, zaboravljajući na krave koje su odlutale i jedu zelene kukuruzne stabljike.

Jednog jutra upućuje se da obiđe nekoliko udaljenih izvora odakle su na obramici u dvije kofe, ili u rukama, nekada donosili hladnu i bistru vodu, najlepšu za piće, onakvu kakvu on nikada nije pio od kada je napustio selo. Dva izvora, Gromovače kako su ih zvali, jedva je pronašao. Kao i nekada, voda je lagano oticala potočićem u hladovini šume. Dlanovima je zahvatao i pio je kao najlepše piće i zatim dugo sedeo na kamenu osluškujući sasvim slabi žubor. Do Mramora, mnogo udaljenijeg izvora, trebalo mu je više vremena, napornog penjanja i zaustavljanja uz brdo, ali nije odustajao. Nije nikuda žurio i koračao je polako, zastajkući i osmatrajući, prepoznajući ovo ili ono. Mramor se nalazio u šumi s bukovim stablima i više kamenitom tlu. Dok ponovo s užitkom pije vodu, veoma ledenu i pitku, razmišlja kako je šteta ne sačuvati njenu svaku kap. Ostaje dugo kod izvora. Nikako da krene nazad, teško mu je da se rastane, jer zna da se više nikada možda neće vratiti na ovo mesto.

O, vi ste se zaprljali! – uzbuđeno kaže po povratku njegova domaćica Milena gledajući na mrlje po odelu. – Trebalo je da se preobučete.

Nije važno – smireno odgovara Katunac. – Vredelo je. Bio sam na izvoru Gromovače i na Mramoru. To što ima ovde nema nigde drugde. Voda je kao biser, zlato…

Preobucite se, a ja ću pokušati da očistim mrlje – kaže dobrodušno.

Ne brinite, ima vremena – odgovara milujući rukama po kosi devojčicu i dečaka.

Naveče, za stolom pod zvezdama, nakon ukusne večere on im priča o gradu u kome živi sa familijom, ženom i dve kćeri, a sve se svodi na kod nas i ovde, s tim da kod svakog ovde njegovo lice zablista nekim srećnim sjajem i osmehom. Priča im razne zgode iz svog i Davidovog detinjstava i mladosti, sa setom, tugom, ali i radošću uz veseo smeh. Za to vreme davne slike mu kao bujica naviru pred oči i svaka je od njih mala priča.

Rano izjutra Katunac se upućuje prema seoskom groblju da obiđe mrtve, da zapali sveće i pusti koju suzu. Dan je lep, sunčan i od jutra topao. Tek poneki pramen oblačka vidi se na istoku. Ostalo mu je nekoliko dana do povratka, a stalno odgađao taj bolni korak. Jer on je iz dalekog sveta poslao novac da se podigne grobnica i za njega na tom grobnom polju gde su svi njegovi mrtvi i gde jednog dana želi da se nađe. Želi i nju da vidi kao i grobove svojih najbližih.

Dugo obilazi grobove i ne snalazi se najbolje. Ne nalazi to što traži. Usput primećuje još ponekoga koji traga, skrušeno stoji, pali sveće ili uređuje leje. Napokon je kod svojih i primećuje novu grobnicu sa svojim imenom bez datuma smrti.

Tu ćeš se konačno smiriti, Katunac… – mrmlja s ironijom u glasu i dodaje: – Jednog dana kada prdekneš.

Jedna žena u crnini dugo ga kradomice posmatra i on to primećuje. Čini mu se nekako poznata, možda je i njegov rod, ali ne zna ko je. Osmehnuo joj se i klimnuo glavom. Žena mu prilazi, on skida šešir na pozdrav, upoznaju se, ali kao kroz san njeno prezime povezuje tek s ljudima koje je možda nekad poznavao. Ipak se odlučuje da pita za Milicu koja je iz njenog zaseoka. Ona ga gleda, ništa ne kazuje, nego mu samo rukom daje znak da je sledi.

Na mramornoj ploči, potom, on ispod fotografije s nasmejanim licem čita zlatna slova Miličinog imena i datum. Prepoznaje to lepo lice koje se s godinama nije mnogo promeilo. I ne vidi tada ništa, ne čuje, ne oseća… Samo u daljini, veoma daleko, kao u snu, jedno je brdo iznad sela, u proleće sa rascvalim voćkama.

U večernju rumen i travu uronjeno je dvoje mladih sa osećanjem skladnog spokoja. Sve dok ne padne duboka noć i dok se ogromna nebeska kupola ne ispuni rojevima zvezda.