ŠUMA

Kada, konačno, izbi na ivicu šume, ostavljajući iza sebe sva ta stabla, šikaru i trnje, oštro poput kandži, tamninu koja ih je okruživala, vlagu i čudne zvukove, ugleda reku dole u nizini, zelenu i mirnu, svu zapljusnutu svetlošću. Delovala je nestvarno, kao u snu. Od te iznenadne svetlosti, nakon tame iz koje je izronio i u kojoj je dugo bio, oseti bol u očima od koga je neprestano žmirkao. Sav iznemogao i slomljen, pocepane odeće, u polusvesti, bauljajući i posrćući niz strminu kroz visoku travu, padao je i podizao se slabašnim rukama. Na kraju je samo puzio, jer mu je preostalo još toliko snage. Tako nemoćan bežao je od te strašne šume, što dalje od njene mračne utrobe. Učini mu se da je banuo u raj, ili bar na ivicu njegovog početka, gde je vladala prijatna tišina koje se zaželeo. Pokušavao je da se nekako dovuče do reke, kao da mu je ona jedino spasenje.

Imao je veliku potrebu da se napije vode, jer ga je žeđ odavno mučila, a potom da sapere krv s ruku i lica. Osećao je kako mu skramica krvi zateže kožu. Opipao je obraze i bio užasnut time što je osetio pod prstima. Bolela ga je svaka koščica i mutilo mu se u glavi. Namah mu se čitav život činio kao prazna pustinja iz koje nema izlaza.

Na desetak metara od vode, potpuno iznemogao, kao da mu je sva snaga iščilela, srušio se i ostao da leži izvaljen nauznak. Šumno dišući osećao je kako ga zemlja privlači, kao da je prilepljen za nju i drži ga nekom neobjašnjivom snagom, ne dozvoljavajući mu nikakav pokret. Pomisli kako je samo sićušno zrnce peska, ništavno i jadno. Kao da je potrošio i poslednju mrvicu snage čekao je da se sve to jednom konačno svrši. Učas nestaje sve te bleštave svetlosti kojoj se obradovao, zatvorenih očiju mogao je samo da zamišlja njenu lepotu i da se nada da je meko prolećno sunce još tu i da ga miluje. Oko njega je livada iz koje se šire oštri mirisi poljskog cveća. Zuji jedna pčela uz samo njegovo uvo i mravi počinju da nadiru na okrvavljene ruke. Utonuo u visoku travu nedaleko čuje cvrkut neke ptice. Tako je veseo i pun života i on je odjednom mrzi. „Zbog tebe sam i poleteo”, mrmlja. „Oduvek sam želeo da poput tebe letim i da te oponašam. I evo šta me je snašlo.”

Potom gubi svest i kao odbačena krpa ostaje da leži, bez ikakvog znaka života.

U daljini preko reke prostire se venac blago zaobljenih ljubičastih brda. Uz obalu reke je ravnica sa stablima vrba i topola. U blizini se čuje huk lazurno zelene vode koja otiče niz dolinu. Ona je tako blizu i isti mah tako daleka.

Ne oseća koliko je dugo tako ležao. Nije bio siguran ni da li je u međuvremenu zaspao ili je stvarno izgubio svest. Možda ga je osvestio hladnjikav vetrić s reke i sada pomalo počinje da shvata šta mu se dogodilo. Kao da mu se glava nenadono razbistrila i kao da čuje kako se njegov motorni zmaj stmoglavljujući ruši na krošnje zelenih stabala te velike šume. Kada je motor prestao da radi nije odmah osetio strah. Pokušao je da primeni znanja za takve prilike, ali je vremena bilo malo, a on se nalazio baš iznad te široke šume. Prvi put je uveren u svoju i sigurnost letelice prekršio neka osnovna pravila udaljujući se od zaravni. Tada nije mogao da odoli toj čaroliji dižući se i spuštajući do iznad samih krošnji. A kako, kada i zašto se to dogodilo, sada nije mogao da shvati, niti je upamtio taj trenutak.

Ne može da otvori očne kapke, kao da su se slepili od suza. Neka životinja ga je onjušila, možda pas, ili neka druga, frknula i udaljila se kroz travu koja je šuštala. Još neka, sigurno mnogo manja, kretala se prema njemu. Učinilo mu se da bi to mogao biti jež. Poznavao je taj zvuk odranije. On tako krene pa stane, osluškuje i ispituje, a ako oseti strah, savije se u bodljikavo klupko. Možda je i kornjača. Njih ima pored reka i često izlaze na obalu da se sunčaju. Ranije je znao pored potoka da ih uzima u ruku, posmatra, divi se, ili izvrne na leđa i gleda njihovu nemoć. Onda bi ih okretao i spuštajući na zemlju, gledao kako odlaze prema vodi. Zec sigurno nije, ne. On je drukčiji i plašljiviji.

Ležeći u travi prošaranoj poljskim cvećem, oseća kako mu se zgusnuti mirisi zavlače u nosnice i kako ih s mukom uvlači u dubinu pluća, kao neki melem koji će da ga oporavi i spasi. Kao da srče tu opojnost i kao da mu je namah od toga lakše, jer mu se grudi ravnomernije dižu i spuštaju. Pa iako sa svakim udisajem oseti bol koji ga probada, pričinjava mu se da tako skuplja snagu kako bi se podigao. Ali, kada pokuša da pomeri desnu ruku, oštar bol ga probode sve do grudi i on postaje svestan da snaga nije iščezla, nego se, valjda zato što se telo ohladilo, još i povećala.

„Možda sam sav izlomljen, pomisli. Ali, kako sam se onda probio dovde? Sigurno me niko nije doneo. Imao sam snage da se iščupam iz te tame. Kuda mi je sada nestala snaga pa ne mogu ni da se pomerim?”

U daljini je začuo slabašan zvuk morotnog čamca. Dolazio je odozdo kuda je oticala reka. Isprva mu je to zujanje ličilo na bumbara, a onda ipak razazna da to nije on. Primičući se zvuk se pojačavao i postajao jasniji. Sada je bio siguran da je to neki ribar. Neobjašnjiva radost ispuni ga celog. Ponada se kako bi ga neko mogao primetiti tu na obali. Pokuša da podigne levu ruku ali ona nemoćno pade u travu prenoseći bol u dubinu grudnog koša. Čamac je progrmeo pored njega gubeći se uzvodno. Nakon nekoliko časaka nije ga više čuo. Ostaje samo pesma cvrčaka. Jedan leptir, čini mu se, stoji na njegovom nosu, dugo. I ptice pevaju radosno u granama stabala, nadmećući se koja će lepše.

„Nema mi spasa”, promrmlja u očajanju. „Niko me neće primetiti. Trava je suviše visoka.”

Tada, ipak, s mukom uspe da otvori oči i pogleda u nežnoplavo nebo, osunčano i s jednom pticom širokih krila koja je ne mičući ih lagano kružila iznad njega.

„Tebi je lako. Tako sam i sam mislio da mogu da letim”, izusti usana skorelih od žeđi.

Koliko puta je isto tako leteo preko zelenih poljana, šuma i reka, uživajući u svoj toj lepoti, gledajući odozgo ljude kako obrađuju useve, vozila na putevima ili čamce i obale reke s ljubavnicima. Preleteo je mnoge daljine i nikada nije imao ni najmanji problem, dižući se u visine, a onda vraćajući i spuštajući na improvizovani travnati klupski aerodrom. Njegova majka je umirala od straha, molila ga da se okane toga, a on ju je tešio kako nema raloga da brine i da je siguran u sebe i letelicu.

Uspeo je nekako da se okrene na bok i uz veliki napor pomeri prema reci. Strašni bolovi su mu razdirali telo, ali se u njemu razbuktavala želja da se domogne vode. Činilo mu se da bi mogao ispiti celi tok. Vlati su mu zapinjale za obraze u ranicama, a sa svakim pokretom morao je da zaječi. Ispred njega su iskakali popci i skakavci, lelujali šareni leptiri i mileli mravi, krupni i radišni. Od svega najradosnije behu pčele u cvetovima više njegove glave i bučni bumbari.

Otvorivši oči primeti da su zbog sve udaljenijeg sunca senke postale duže. Po tome je zaključio da je kasno popodne. Posmatrao je okolinu kroz sužene zene i činilo mu se da je sve u nekoj vatri. Zamršeni gustiš trave kao meki sag koliko-toliko mu je olakšavao klizanje. Pomerao se sporo, savlađujući pomalo razdaljinu, nadajući se da će konačno uskoro da oseti kako mu niz grlo klizi hladna voda. U njegovim plavozelenim očima tinjao je još uvek daleki odsjaj reke, iako se radilo o samo nekoliko koraka do cilja. Grgoljavo i šumno te kapi su klizile čini se nadohvat ruke.

Kada se konačno, gotovo svaljujući niz onisku obalu, sasvim primače reci, s naporom i pomažući se laktovima uspe nekako da nadnese lice nad vodu. U njenom ogledalu ugleda svoje zastrašujuće lice, od čega se naglo uzmutiše i voda i vazduh. Glava mu klonu i kada poče da pije izgledalo je da ne zna prestati.

Podižući glavu, potom upirući pogled preko, učini mu se da nedaleko na drugoj obali vidi kako nepomično stoji jedna žena, naga, ustalasanih grudi, duge kestenjaste kose. Njena pojava je tužna kao svenuo list. Kao da joj usne trepere dok mu, možda, nešto govori, ili šapuće molitvu, koju ne razume i ne može da čuje. Moli li se ona to za njega? Ali, on nije siguran u to što vidi, niti da li vidi, možda mu se samo pričinjava. Nije sada siguran ni u šta i čini mu se da gubi razum. Usta koja su mu do malopre bila suva i zapečena, sada su osvežena ali ne može da ih otvori, da izusti makar jednu reč, najtiši glas.

Neka bolna senka pređe mu preko lica, tek toliko koliko je trepnuo, i potom na drugoj obali više nije mogao da je vidi. Ne, tu ničega nema, osim ustreptalih topola kroz koje se probijaju sunčane zrake crvene kugle koja tone za senke brda.

Onda se ponovo onesvestio ili zaspao. Ne sećajući se ni kad ni kako.

– Živ je – čuje glas neke devojke čiju senku jedva nazire kroz ružičastu izmaglicu. – Podignimo ga, ali pažljivo.

Nečije snažne ruke, više njih, polažu ga na nosila i oseća kako nose kroz noć koja šumi kao školjka. Kad napola otvori oči i prostenje od bola, vidi ogromno zvezdano nebo nad sobom. Jedna od tih svetlucavih lepotica leti svodom i pada negde iza šume.

– Valjda nije moja – procedi, nečujno.