MJESEČINA MODRE BOJE

 

Sad je prvi put stajao u njenoj sobi. Ona zatvori vrata, nasmiješ mu se nesigurno, gotovo ispričavajući se. Vani je puhala bura, bilo je hladno i bistro vrijeme. Na katu iznad lupale su zaboravljene grilje, u pravilnim razmacima. On pogleda u strop.

– Na putu su – reče ona, kao da se ispričava.

– Odavna?

– Od jeseni.

On protrnu. Sad je valjalo nešto reći. Nešto učiniti. Valjalo je poduzeti nešto. Svlačili su kapute pomažući jedno drugom. Ona uze oba preko ruke i izađe u hodnik. Primijeti da mu drhte ruke.

– Ponašam se kao jungferica – reče sebi.

Kauč je bio širok, izvučen. Jedna Modiglianijeva reprodukcija na zidu. Gipsani odljev trogirskog Kairosa.

– Bog sretnog trenutka – reče.

– Molim? – vratila se u sobu i gledala ga upitno.

– Kažem, zbog sretnog trenutka – i porumeni.

– Koji bog? – I ona se zažari. Sagne se i utakne grijalicu u zid.

– Ovaj što ti visi na zidu. – Okrenuo se prema prozoru. Ritmično udaranje grilja s gornjega kata dovodilo ga je u nedoumicu. Da li ga nervira?

– A, Kairos.

– Bura – reče on. – Volim buru.

– Zima je – reče ona.

Gotovo istodobno okrenuše se jedno prema drugom. Gledali su se. Imala je na sebi vunenu sivu haljinu. Pletenu. Imao je siv džemper na sebi i ništa ispod. Znala je to. Nije nosila prsluk. Znao je to. Upravo je htio da poduzme nešto, da sjedne, da se uputi prema vitrini s knjigama, da zapali cigaretu, bilo što, kad mu ona priđe sasvim blizu, zagrli ga i poljubi. Morala se propeti na prste. Uhvati je za ramena, zaustavi se na lopaticama i spusti se do struka. Bila je tako mala. Ne izdrža i zaokruži oko stražnjice.

Ona izvuče svoj mali crveni jezik iz njegovih usta i odmakne se. Tresla se. Gledala ga je odozdo pomalo iskrivivši glavu. Znatiželjno.

– Kao ptica – reče on. Sada ju je držao oko struka.

– Kakva ptica?

– Ti, kao ptica. Tako ptica malo nakrene glavu kad te gleda.

– Ljubio si se s pticom?

– Jesam. Sa zebom. I s vrapcima.

– Ti, ti… – reče ona.

I dalje ju je držao oko struka i mislio što sada, što sada. Preko njezine glave gledao je u Modiglianijevu izduženu žensku, u njezin dugi vrat, u zid, i slušao kako tuku gore zaboravljene grilje. Što sada, što sada, što sada, za boga miloga, sada bi je morao zgrabiti i položiti na ovaj kauč i svući je. Morao bi učiniti nešto, a ne stajati ovako s rukama oko njezika struka i buljiti u zid. Morao bi je stegnuti i uzeti u naručje. Morao bi nešto s njom sada konačno uraditi.

– Hoćeš li popiti štogod? – upita ona.

– Mogu – reče, i divna si, pomisli, fenomenalna si, čudesna si, spasila si me, izvukla si me iz govna. Volim te, pomisli.

– A neko piće?

– Koje piće?

– Pogledat ću, ne znam.

 

Kad je izašla, on dođe do prozora. U prvi mah nije vidio ništa, zatim veliku krošnju i dio ulice. Vjetar i mjesečina, pomisli. Mjesečina modre boje. Vrati se na sredinu sobe. Još, se nije usudio sjesti. Otputi se do vitrine. Čitao je naslove na hrptovima knjiga. Zatim nasumce izvuče jednu. Drhtale su mu ruke. Za miloga boga, pomisli, baš sam kao jungferica. Želim je, i ona želi mene. Što mi je? Listao je knjigu ne videći ništa. To je panika, pomisli, bezrazložna panika, glupost. Čemu to? Čega se boji? Zar je toliko želi? Zar toliko?

Ušla je noseći kavu, šalice, bocu i dvije čaše na pladnju. Zveckale su čaše i šalice. Boca samo što se nije prevrnula. Na stoliću pokraj ružičaste ruže u vazi od keramike sve je izgledalo kao mrtva priroda s nekog zaboravljenog platna.

– Nalij, motim te – reče.

Srkao je vruću kavu, tek da nešto radi s rukama. Ona popije dugi gutljaj rakije i strese se. Zatim, dok je sebi nalijevao novu rakiju, okrene se i vidje je kako navlači zavjese. Propela se na prste. Ulije u sebe drugu rakiju i zatim kavu. Što sad, pomisli. Ne mogu lokati ovako do jutra. Što sada, što sada?

– Dođi — reče ona. Sjedila je na kauču.

Gledali su se. Zatim ga ona opet zagrli i uvuče mu male, meke prste u kosu. Naježi se. Stegne je i privuče. Na katu su ravnomjerno udarale grilje i zviždala je bura u krošnji preko puta. Dotakne joj grudi šetajući rukama po njoj. Ona se strese, a zatim se još jače priljubi uz njega. Zavuče mu ruku pod džemper. Prvo jednu. Zatim drugu. Mravi. Najezda. Mravlja ofenziva. Trnci. Oh, kako je dobra, pomisli. Kako je dobra.

– Svjetlo je tako neugodno – reče ona.

On ustane i uputi se vratima gdje se nalazio prekidač. Okrene se. Ona je stajala pokraj kauča i svlačila lijepu sivu haljinu preko glave. Ispod nije imala ništa! Ništa!! Ništa!!!

Kad je uspjela to, pomisli, kad? Dok je kuhala kavu? Tada? Ili prije, kad je kapute nosila u hodnik? I još pomisli: sad bih je volio zgrabiti, sad dok joj je haljina preko glave, dok se trudi da je svuče. Sad, baš sad. Trebalo bi je povaliti i silovati. Ali okrene prekidač i vrati se do kauča gotovo teturajući.

– Dođi! – reče ona u mraku.

– Dođi, dođi, dođi…

Tresle su mu se ruke dok je otkopčavao hlače. Sada je ona njemu svlačila džemper preko glave, i on se gotovo nasmije pomislivši: sada bi ona mene mogla silovati. Ovako, s džemperom preko glave. I još pomisli: gospoda ti boga, kako su muškarci komični dok se svlače, tko je to izmislio. I još pomisli, kako bi bilo da netko upadne ovaj tren u sobu, a ja da moram skakutati s hlačama ispod koljena, gologuz, smeten, niz stepenice, niz ulicu… a poslije ništa više nije mislio.

 

Položio joj usta na vrat. Zatim na grudi. Na trbuh. I ona se tresla. I on se tresao. Plovila je rukama po njemu ispitujući. Tražeći. Poljubi joj stegna.

Milovala mu je leđa. Zatim kosu.

– Volim te – reče.

Zubi su mu cvokotali. Položi joj glavu u krilo. Brzo je diže. Poljubi je u pupak. Dugim, vlažnim, nježnim poljupcem. Spusti se jezikom niže i poljubi svilene dlačice na stidnici. Ona se strese. On gotovo izgubi dah. Uspuže se gotovo uz nju i pronađe joj usta. Ona ga zgrabi za kosu.

On se zari u nju.

Stenjali su od sreće i ljubavi.

Dahtali su i znojili se.

Sad mu je noktima grebla leđa.

On podvuče ruke pod njenu stražnjicu.

Oh, oh, oh, oh…! – govorila je, vikala, šaptala…

– Jesi li? – pitao je.

– Oh, oh, oh, oh…! – stenjala je.

– Jesi li, jesi li? – pitao je i mucao od užitka i brektao i bio je spreman da umre. Sad, ovog trena.

Stegnuta ga je nogama i vrisnuia, i on je vrisnuo, i bilo je kao da se utopio, kao da je utonuo, kao da je kraj svijeta, kao da je vrijeme za Strašni sud.

Ležali su onemoćali i dahtali su kao psi na snijegu, a kad se on pokuša odvojiti, ona reče:

• Ne, ne, čekaj, čekaj!

I tako je čekao, i tako su sve sporije disali i tako je njegov znoj kapao na nju, a ona je bila sva ljepljiva i slana i voljeli su se vrlo.

– Dragi bože! – reče on.

– Mili moj – reče ona.

Kasno u noć ležali su na kauču goli i držali se za ruke i bili su puni dobrote i zahvalnosti. Gore na katu ravnomjerno su udarale zaboravljene grilje.

– Moraš ići – reče ona odjednom. – Moji će se vratiti svaki tren.

– Da – reče on.

Na vratima ga je ljubila dugo, nisu palili svjetlo na hodniku i bilo je zima.

Na ulici je dugo zakopčavao kaput, drhtali su mu prsti, ruke, cijeli je drhtao. Puhala je bura i savijala krošnje, bacala ga na zidove, teturao je kao pijan niz stepenice prema rivi. Bura, pomisli, bura je muško vrijeme; hladno, oštro, ledeno i britko.

I još pomisli: ova mjesečina, mjesečina modre boje.