ZAKASNJELI TRUBADUR
(Jovica Đurđić: Usnula djevojka, Svjetlost, Sarajevo, 1974)
Zbirka stihova Jovice Đurđića Usnula devojka sačinjena je od uvodne pjesme Kutija moje tišine i ciklusa: Nevinih očiju, Peteljka ljubavi i Usnula devojka. U svom poetskom prvijencu Đurđić je ispjevao himnu ženi. Ovaj zakasnjeli trubadur pokušao je da ovaploti svoja viđenja njenog himeričnog bića. Đurđićeva lirika sadrži neku iskonsku raspjevanu milozvučnost. U tom pogledu, ova zbirka se donekle odvaja od okvira suvremene bosanskohercegovačke poezije, koja je većim dijelom zabavljena meditiranjem o egzistentnim pitanjima čovjekova položaja na zemlji i u kozmosu, zaogrnuta izvjesnom trpkom spoznajom o nemogućnosti vedrog bitisanja u svijetu. Đurđićeva svijetla, romantičarski zvučna lira odzvanja trubadurski toplo i prisno, čak ohrabrujuće. Pjesnik u ljubavi iznalazi utočište, vedrinu zbog koje vrijedi živjeti. On je u svoju liriku istočio čar unutarnjih sazvučja. Ljubav prema ženi je osnovni motiv, izvorište iz kojega se rađaju pjesme. Ima u Đurđićevim stihovima ushićenih, iskrenih podrhtaja i usplahirenosti (Dolaziš s mirisom bilja). U tri pjesme (Beleška o devojčici, Devojčica i Ljubav devojčice) pjesnik je otkrivao svu plemenitost nevinosti i naivnosti, čednosti, čistoće i prirodnosti djevojčice. Stoga tri pomenute pjesme čine malu trilogiju, svojevrsni hvalospjev bezazlenosti koju simbolizira djevojčica. Najtipičnija pjesma iz te trilogije je sonet Devojčica:
Njene su grudi kao dve majušne ptice
Stidljivo skupljene u haljini ko u rosi
Kao boja bakra svetlosti joj u kosi
Dok prolazi nemirnim korakom devojčice
Ona ima oči pogleda bistrog bez tajni
I ruke nevine kao nežne cvetove jutra
Dok stoji tako na pločniku i posmatra
Taj svet koji se miče svet sjajni
Žalim je što će jednom ipak da spozna
Da život nije bajka mladosti i ljubav
Što će jednom i za gorčine da dozna
Kad ode dan prvog korza prvog plesa
Prvog poljupca koji joj se učinio ubav
Kad se na sve to iznenada spusti zavesa.
Đurđić u zbirci Usnula devojka traga za ljubavlju, za svojim idealom iz snova. Baš zbog tog ustrajnog variranja motiva ljubavi, njegova je zbirka tematski i motivacijski uska. Ako i nije tematski raznovrsna i bogata, Đurđićeva knjiga stihova je, s druge strane, koherentna, jer je postulirana na čvornom osjećanju – osjećanju ljubavi. To je najbolje i najpotpunije ispoljeno u ciklusima Peteljka ljubavi i Usnula devojka. Ciklus Peteljka ljubavi posvećen je Nepoznatoj. To je specifičan vijenac soneta, u kojem se soneti organski vezuju tako što su gotovo svi završni stihovi prethodnih ujedno i početni stihovi narednih soneta. Đurđićevi stihovi obiluju senzualnošću i diskretnim erotizmom. On svjedoči o tišini i grudima drage (Tišina), pjeva o ćutnji (Zapaljene ptice), o veselju i nježnosti (Praznik veselja), govori o pokretima i oblinama Nepoznate (Miris jeseni). Ustremljuje se prema cilju (Van vremena), vapi za Nepoznatom (Na dnu zdenca), čezne za putovanjima (U hlorofilu), sniva o šetnjama sa ženom (Uvala tišine), utapa se u snove i putovanja (Krug plavetnila) i budi snivanu dragu (Peteljka ljubavi).
U Đurđićevom pjesništvu nema eruptivne, strasne, stradalačke, ljubavi. Njegovi melodiozno-umilni stihovi sadrže izvjesnu pričalačku crtu koja nije dovoljno zgusnuta. Pjesme odzvanjaju pjevnim ritmom, liče na kantilene; u njima ima sentimentalno ganutljive zadivljenosti, koja se ponekad iskazuje površno-naivnim stilskim sredstvima. Pjesnik progovara najiskrenije, ne podvrgavajući svoj umjetnički glas shemi i šablonama, u najboljim pjesmama zbirke:
Leto, Usnula devojka i Nakon mnogo leta:
Nizdol prolaze žene tihe kao da će u svetilište
U pozlaćenim uvojcima kose pronose po jedno
sunce
Umorne od žeđi i puta teške su im prazne
kotarice
Čini nam se svela dolina će preći u pepelište
(Leto)
Ili:
Neka se produži san u miris u slapu kose
Nevinost na usnama mir u tankom pojasu
Odmaknite se: cvetovi su se propeli za krunu
Ne gazite ih ne budite je ne govorite ništa
(Usnula devojka)
Ili:
Daleko u meni još peva malinovo leto
O kako je meka i topla ubava majčina ruka
Bogomoljo sveta kapijo draga prima li me
rodna luka
Ili sam samo noć tišina i posramljeno pseto
(Nakon mnogo leta)
U Đurđićevom pjesništvu ima manira, raspjevanosti i neravnina. Stoga je on često na površini predmeta i pojava koje opjevava, ne proničući u njihovu suštinu. Ponekad se zadovoljavao samo izvanjskim, faktografskim nabrajanjem, sputan još i formom soneta, kojoj on još kao pjesnik nije dovoljno dorastao. Zato mu većina pjesama, u biti, nije dovoljno produhovljena, opterećena je naivnim stilskim sjenčenjem. Poneke pjesme su barokno kitnjaste i slatkorječive. U njegovom pjesništvu ima mnogo priče, dakle, suviše verbalnih elemenata, koji nisu poetski zasnovani. Đurđić je daleko više smioni narator emotivna kova, nego senzibilni lirik odnjegovana pjesničkog iskaza. Pretrpane epitetima, koji nisu uvijek funkcionalni, već narušavaju strukturu – Đurđićeve pjesme ponegdje djeluju razvučeno, nejezgrovito i prozaistički. Pjesnikov govor je u takvim ostvarenjima nedestiliran, neodmjeren, nekultiviran, razbarušen, mladenački temperamentan, premalo brušen i suspregnut. Dijapazon pjesnikovih stilskih sredstava je znatno sužen, katkad knjiški, banaliziran. Primjećuju se neprevaziđeni utjecaji lektire. Đurđić uglavnom nije imao dovoljno umjetničke moći da u potpunosti pronađe originalni poetski izraz u svojoj prvoj zbirci. Ali je ipak stvorio nekoliko pjesama koje se izdvajaju kao putokazi.
Đurđićeva zbirka je tako ostala u već prepoznatljivim koordinatama, ispovjednih, ljubavnih pseudoromantičarskih svjedočanstava ne otvarajući kao cjelina šire pjesničke vidike.
„PUTEVI“, Banja Luka, XXI, (septembar – oktobar) 1975. str. 406-408