Dragi prijatelju,

Šta zaista čini (i misli) čovjek kada mu se na dlanu nađe sjemenka čiji mu je oblik nepoznat?

Koliko asocijacija izaziva taj mrvičak na beskraju ispruženog dlana, toliko se javlja pjesničkih slika.

Prvo, u trenutku kada posmatramo sjemenku znamo da je mrtva (jer se ne hrani ni vodom, ni svjetlošću, ni vazduhom), ali osjećamo da u njoj tinja život koji će jednom buknuti svom silinom. I, onda, misao reska kao strah, zapravo, kao zebnja: šta će iz nje šiknuti. Cvet mirisa ili trn otrova? Jesu li „strah“ i „zebnja“ pravi izrazi? Prije će biti da osjećamo neizvjesnost koja je najčešće podsticajna.

Drugo, dok posmatramo nepoznatu sjemenku, mi  z n a m o , zapravo  o s j e ć a m o , da je u njoj život i u mislima nam iskrsava asocijacija iz koje samo naslućujemo neuništivost. 

Treće, ispuni nas osjećanje da tu sjemenku – iako je nepoznata – dobro poznajemo, a onda nas presiječe istina: Sve manje je znamo što je više gledamo.

Četvrto, je li ta sjemenka neko nama nepoznato Božije sjeme? I, jesmo li i mi neko Božije sjeme? Ako jesmo, jesmo li već posijani ili će nas tek sijati? I, šta će iz nas iznići?

Peto… (Baš je glupo ovako“knjigovodstveno“ nabrajati.)

I tako redom… Mnoštvo asocijacija i mnoštvo pjesničkih slika.

Pjesnik samo poželjeti može da čitalac pred njegovom pjesmom ne ostane ravnodušan, već da mu ona pokrene ovoliko asocijacija.

Živim. I radim.

Iskreno i srdačno,

B. L., uoči Petrovdana 2004.                                                       Ranko Pavlović

   B. L., 31. jula 2004.